Za Katarinu Mikec voćnjak pun jabuka je više od posla, tu pronalazi svoj duševni mir i snagu da nastavi dalje
Prije 18 godina, 2007. godine, na plodnoj zemlji van Draškovca, na putu prema Čukovcu, Vlado Mikec iz Hemuševca zasadio je na površini od 3 hektara 8.500 sadnica jabuka.
Sedam sorti jabuka, zasađenih u naoko beskonačnim redovima, kroz godine je davalo obilje plodova. Uz Vladu Mikeca, za voćnjak se brinula cijela obitelj, a njegove su jabuke kupovali mještani Hemuševca i okolnih naselja te obližnje tvrtke.
Nažalost, prije nekoliko je godina Vlado Mikec naglo preminuo, a brigu za veliki voćnjak nastavila je supruga Katarina i njezini sinovi – Igor i Luka, zajedno s ostatkom obitelji.
“Moj suprug Vlado oduvijek je sanjao o velikom voćnjaku gdje će uzgajati jabuke. San je ostvario, ali da je barem duže uživao u njemu”, sjetno je naš razgovor započela Katarina Mikec.
Beračice sa završenim fakultetom
“U ovom su voćnjaku, kada je plodnost bila na vrhuncu, svake godine jabuke brale naše djevojke iz naselja – studentice.
U voćnjaku sam ‘odškolovala’ učiteljice, profesorice, fizioterapeutkinje… Svojevremeno sam se šalila kako za branje jabuka u našem voćnjaku treba minimalno visoka stručna sprema”, prisjeća se Katarina prilikom šetnje kroz redove jabuka.
Ipak, svatko tko danas prođe kraj voćnjaka, bilo pješice, na biciklu ili u automobilu, zastane na sekundu na ulazu diveći se ‘jabukoredima’ natkrivenima zaštitnom mrežom.
U sumrak, uz predivnu nebesku kulisu, nekada podsjećaju na jedra ili ribarske mreže koje se suše na vjetru.
Fuji je miljenica lokalnog stanovništva
“Danas proizvodimo četiri vrste jabuka – jonagored, galu, idared i fuji. Zamijenili smo stare sadnice novim sortama, no suša i razne klimatske nepogode tijekom godina učinile su svoje. Prinos je smanjen, no naše se jabuke još uvijek drže”, kaže Katarina Mikec.
Kupaca, iako su se i oni prorijedili, još uvijek ima. Većinom jabuke prodaju na kućnom pragu, a dosta toga završi i u industriji, većinom u sokovima.
“Uvoz iz inozemstva nam predstavlja brige i probleme. Jabuke u trgovačkim centrima iz uvoza su lošije kvalitete, mi obično takve prodajemo za industriju.
No iz nekog razloga kupci radije biraju nižu kvalitetu, a ne prvoklasne koje uzgajaju domaći proizvođači. Trebali bismo se ugledati na Austriju – prvo lokalna proizvodnja, a onda popunjavanje manjka uvozom”, kaže Mikec.
Lokalno stanovništvo najviše pak voli najnoviju sortu u voćnjaku – japansku jabuku fuji. “To je slatka sorta i dugo se može čuvati u hladnjačama bez gubitka svježine, jako je zahvalna.”
Duševni mir i uspomena na supruga
Više brige za jabuke ovih je dana preuzela njezina obitelj, a Katarina ne krije nadu u ponovno oživljavanje voćnjaka, odnosno vraćanje u staru slavu. “Nadam se da će mladi nastaviti ono što je suprug započeo, bilo bi šteta da se ne iskoristi puni potencijal ovog voćnjaka.”
Voćnjak, osim prinosa i posla, za Katarinu ipak znači nešto više: “Tu su moje uspomene, tu dolazim po svoj duševni mir. Tu radim, brinem se za jabuke, razmišljam o životu, nekada se i isplačem pa se ‘obnovim’ i skupim snage za dalje.”
Pjesma o voćnjaku
A kada radi, često razmišlja i o pisanju. Naime, Katarina Mikec piše pjesme – nedavno je njezina pjesma o Hemuševcu čitana na proslavi dana naselja, na Malu Gospu, 8. rujna.
Upravo je u voćnjaku 2013. godine smislila jednu pjesmu o voćnjaku koji za Katarinu život znači, a koju prenosimo za kraj ovog članka:
U našem voćnjaku svakoga dana
plodovi krase tisuće grana.
Crvene, žute, jabuke sočne,
čekaju nas da berba započne.
A i nije tako strašno,
kad ti na glavu koja padne s grane,
jer još ti i neka nova ideja svane.
Uz dosta priče, šale i smijeha
sve više sanduka punimo do vrha.
Na kraju dana da umorni smo znamo,
al’ s novim jutrom opet ispočetka sve počinje samo.
