Otkrijte sve o bogatoj karijeri Krunoslava Gosarića, nekadašnjeg načelnika i glasnogovornika PU međimurske, koji se nakon četiri desetljeća umirovio
Nakon, u dan, točno četiri desetljeća službe i bez ijednog dana bolovanja, s prvim kolovozom u mirovinu je otišao nekadašnji glasnogovornik i načelnik Policijske uprave međimurske Krunoslav Gosarić.
Čitav radni vijek, a zaposlio se odmah nakon što je završio zagrebački Fakultet političkih znanosti, prvog kolovoza 1985. godine, Gosarić je proveo u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno u nekadašnjoj Policijskoj stanici Čakovec, a kasnije Policijskoj upravi međimurskoj. Stoga ga se, bez ograde, može nazvati punokrvnim policajcem.
No, ponajprije njegovi prijatelji i poznanici znaju da je Gosarić istovremeno osoba iznimno vedrog duha i pozitivne energije te zapravo, kako sam kaže – zafrkant. Za naš je tjednik rado ocrtao dosadašnji tijek svojeg života. Rodom je iz Goričana, u kojem je i proveo najranije djetinjstvo, ali dijelom je i morsko dijete.
-Kao dječak boravio sam u jednome dječjemu kampu u Bakru, mjestu u kojem su ujedno živjeli moj stric i strina, jer je stric bio zaposlenik tada još Jugoslavenskih željeznica. Jednom su me prilikom došli posjetiti u kamp, a kako nisu imali vlastitu djecu, rodila se ideja da neko vrijeme živim kod njih, na što su moji roditelji pristali. U Bakru sam tako bio od četvrte godine života do polaska u osnovnu školu u Goričanu, ali i kasnije sam svake ljetne praznike provodio tamo, prisjeća se.
Nakon pučkoškolskog obrazovanja, završio je čakovečku Gimnaziju, a onda na Fakultetu političkih znanosti smjer vanjske politike. Nedugo zatim zaposlio se u policiji.
-Kao pripravniku, prvo radno mjesto bilo mi je ono samostalnog upravnog referenta u Službi upravnih, zajedničkih i pravnih poslova, a zanimljivo je da sam s tog istoga mjesta sad otišao i u penziju. Nakon pripravničkog staža, postao sam operativac. Inače sam bio upisao i poslijediplomski studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu, no nisam ga završio, jer je počeo rat. Bio sam pripadnik 204. brigade, bili smo na vukovarskome ratištu, govori.
U policiji je velik dio karijere proveo kao rukovoditelj odjela koji se bavio suzbijanjem gospodarskog kriminaliteta. Godine 1994. bio je proglašen najboljim polaznikom tečaja za suzbijanje gospodarskog kriminaliteta na razini države. To je, ističe, bilo prvi put da je neki operativac iz male policijske uprave poput međimurske primio spomenuto priznanje.
Uvijek su ga dobivali djelatnici zagrebačke ili, primjerice, splitske policijske uprave. Niz je godina bio potom šef ovdašnje kriminalističke policije pa, uspinjući se na hijerarhijskoj ljestvici, voditelj Ureda načelnika, odnosno glasnogovornik. Načelnikom je postao 2012. godine, zatim bio zamjenik načelnika, da bi karijeru završio na već spomenutome mjestu referenta. Dok je još bio operativac primio je i niz nagrada za brza rješavanja slučajeva.
-Postojao je sijaset vrlo teških i ružnih slučajeva. Primjerice, u sjećanju mi je jedno ubojstvo još osamdesetih godina u donjem Međimurju. Čovjek je izbo ženu koju nije poznavao. Motiva nije bilo, što je otežalo rješavanje, no otkrili smo ga. Nije bio neuračunljiv te je osuđen, otkriva nam Gosarić pa se ipak okreće vedrijim temama.
Čakovec – Bakar
-Oproštaj kakav su mi priredili kolege u Upravi dirnuo me gotovo do suza. Neizmjerno sam zahvalan svima, a ujedno se ispričavam onima koje sam možda kao šef i nenamjerno povrijedio. Ljude smatram najvećom vrijednošću. Neki dan sam sa suprugom bio na parkiralištu jednoga trgovačkog centra. Naišao je jedan automobil i iz njega izlazi muškarac. Ja ga još ne prepoznajem, no on širi ruke u zagrljaj i s osmijehom kaže: Načelniče moj. Ja ga prepoznah: Željko pa to si ti. Radilo se o kolegi kojega nisam vidio praktički 15 godina. Bio je izašao iz sustava policije i danas živi u Budimpešti. Toliko se razveselio dok me vidio… To se ne može platiti nijednom plaćom, naglašava.
Pitamo ga i je li danas policijski posao na manjoj cijeni nego nekad, odnosno imaju li građani strahopoštovanja prema policajcima kao što je to bilo u vrijeme Jugoslavije. – Činjenica je da se danas policajce manje poštuje.
S jedne strane, dobro je da se policija što više otvara prema građanima, no s druge, neodgovorni pojedinci onda to ocjenjuju kao slabost, a ne vrlinu. Ako policajac nešto nekomu pomaže, onda to ispadne slabost. To nije dobro.
Policajac nikad nije bio dovoljno zaštićen. Opet, poanta nije da policajac primjenjuje silu, nego da ubija autoritetom. On mora biti autoritet. Smatram da u posljednje vrijeme ipak idemo natrag k tome. Tu je, primjerice, naš odjel interventne policije koja trenutno reagira i time se također stvara strahopoštovanje prema policajcu, napominje.
Kako pak ocjenjuje stanje sigurnosti danas u Međimurju?
– Svima je znano da su najveći problem godinama bili imovinski delikti. No, Međimurje je ipak relativno miran kraj. Ima recimo krijumčarenja ljudi. No, tranzitna smo i pogranična regija pa će nažalost toga uvijek biti. Dugo nisam radio u operativi, no, velikih grupa koje bi se bavile nekim drugim oblicima organiziranog kriminala mislim da nema. Za uspješan rad ključni su ljudi, unatoč današnjoj tehničkoj opremljenosti. Bez motivirana i obučena policajca, ne može biti ni rezultata.
Priču s Krunoslavom Gosarićem završavamo tamo gdje smo je i počeli: u Hrvatskom primorju. Kuća u kojoj je proveo dio djetinjstva i mladost i u koju se vraćao cijeli život danas je u vlasništvu njegove obitelji te zapravo živi na relaciji Čakovec-Bakar.
-Evo, i sad za koji dan opet idem dolje s unučadi. Moj je stav da penzija nije kraj, nego početak novog puta. Mislim biti aktivan umirovljenik. Srećom, imam prekrasnu suprugu, sinove i snahe te tri unučice i unuka, kao i mnogobrojne prijatelje. Svi oni su mi najveće bogatstvo. Materijalno nije važno. Nije u šoldima sve! Još ću se više posvetiti i dugogodišnjoj strasti, voćnjaku koji posjedujem u Goričanu. Daleko bitnijim od prošlosti smatram budući život, taman da to traje samo pet minuta duže. Čovjek mora razlikovati ljude. Dobri prijatelji i suradnici ostavljaju vam uspomene. Loši ljudi daju pak vam iskustvo. Žalim čovjeka koji zaboravlja ili negira svoju prošlost, jer on nema ni budućnost. Uspomene mi znače više nego bilo što. To ne može zamijeniti nijedna plaća.
Svatko kroji svoju sreću. Na život gledam kao novčić. Svatko sam odlučuje kako će ga potrošiti, ali može ga potrošiti samo jednom, zaključuje Gosarić.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3669.
