Šenkovčani Siniša i njegov brat Alen Požgaj više od 20 godina redovito daruju krv. Sve je počelo dok je Siniša bio u vojsci i za darivanje je dobio dva dana dopusta.
Šenkovčani Siniša i njegov brat Alen Požgaj više od 20 godina redovito daruju krv. Sve je počelo dok je Siniša bio u vojsci i za darivanje je dobio dva dana dopusta. Iako mu to nije bilo službeno zabilježeno, nije mu ni bilo važno, kaže. Nešto kasnije, zajedno s bratom i kolegom, krenuli su darivati u Čakovcu i od tada su redoviti darivatelji. Na dan razgovora za naš tjednik Siniša je planirao svoje 88. darivanje, a Alen je čekao svoj 81. put.
Početak i motivacija
Alen je prvi put darivao krv nakon završetka srednje škole, ali je neko vrijeme prestao dok ga kolega nije ponovno potaknuo. Siniša je želju za darivanjem izrazio još u srednjoj školi, no tada nije smio jer nije imao 18 godina. Alen je imao sličnu situaciju gdje su ga zbog dobi odbili.
Braća ističu da je darivanje krvi u njihovoj obitelji tradicija – osim njih dvojice njihova majka je darovala krv oko 15 puta, no zbog bolesti je morala prestati. Siniša je pokušao povesti i svoga sina, ali zbog tetovaže nije mogao darivati krv jer mora proći minimalno šest mjeseci od tetoviranja.
Darivanje krvi započinje fizičkim pregledom koji je danas stroži nego prije. Primjerice, rana na ruci onemogućava darivanje. Također se mjeri razina željeza u krvi, ne smije biti ni preniska ni previsoka. Siniša je jednom bio odbijen zbog niskog željeza, što je povezano s noćnom smjenom koju je radio. Braća su jednom išli donirati dan nakon obiteljskog okupljanja, kada su jeli masniju hranu. Za tjedan dana dobili su obavijest kako je njihova krv odbijena zbog prevelike količine masnoće.
Matične stanice i plazma
Braća su razmišljala i o darivanju matičnih stanica, no problem je što se to mora obaviti u Petrovoj bolnici u Zagrebu. Loša je organizacija za darivatelje koji dolaze iz Međimurja i ne osjeća se podrška, primjerice voljeli bi da se pokriju putni troškovi.
U Hrvatskoj se može darivati i krvna plazma koju je moguće davati na mjesečnoj razini. Međutim, plazma se ne vodi kao zasebna kategorija pa darivatelji plazme imaju iste beneficije kao i oni koji daruju krv. To može dovesti do zabluda o broju darivanja.
Alen je jednom prilikom čuo vijest iz Petrove bolnice o povećanoj potrebi za krvlju. Primjećuje da ljudi često razmišljaju „zašto bih ja dao, ne dobijem ništa”, a njegov odgovor na to je: “Sve se to vrati kroz život. Koliko dajete, toliko i dobijete.”
Braća nisu sigurni može li se razviti ovisnost o darivanju, ali Siniša kaže da zna kad su prošla tri mjeseca i da je već spreman ponovno ići darivati krv. Kad im kažu da ne mogu darovati, odmah pitaju zašto.
Najbolje je u Lopatincu
U Međimurju je, prema njima, najbolje organizirano darivanje u Lopatincu. Darivatelji nakon vađenja krvi dobiju kobasice i pivo te se druže, no imali su i negativnih iskustava kada bi od ugostitelja dobili piće kojem je istekao rok trajanja i kada su ugostitelji pokušali zaraditi tako što su darivateljima točili manje piva nego što je bilo dogovoreno.
Nije naravno, kažu, riječ o piću, već o principu – oni dolaze iz humanih razloga, a ne da bi netko na njima dodatno zarađivao. Često daruju i u Varaždinu gdje je darivanje dostupno svakodnevno u Općoj bolnici, a darivatelji dobiju paket sa sendvičem, sokom i keksima.
Problemi
U Čakovcu postoji problem s dostupnošću darivanja, iako se stalno govori o potrebi za krvlju, građanima je otežano darivanje zbog ograničenih mjesta i termina. Braća smatraju da bi svatko tko može trebao darovati krv barem dva do tri puta u životu kako bi shvatio koliko je to važno.
Vrednovanje darivanja u Hrvatskoj nije najbolje organizirano. Iako Zakon o radu propisuje jedan plaćeni dan slobodno nakon darivanja, u praksi to nije uvijek tako. U državnim poduzećima i bolnicama darivatelji ponekad dobiju i do dva dana slobodno, dok privatni poslodavci često ne vide potrebu za tim.
Braća smatraju da bi država trebala financijski pokriti barem jedan dan plaćenog dopusta za darivatelje jer tijelu treba vremena da se oporavi.
Muškarci koji daruju krv 75 puta pozivaju se na domjenak i primaju ordene, a nakon 100 darivanja organizira se prijem kod Predsjednika Republike. Žene imaju proporcionalno manji broj darivanja zbog ograničenja – tri puta godišnje naspram četiri kod muškaraca.
Jedna od beneficija je i besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje za muškarce s više od 35 darivanja i žene s više od 25. Ipak, braća naglašavaju da ne traže financijske nagrade – najvažnije im je znati da su nekome pomogli.
Alen kroz šalu predlaže aplikaciju za darivanje krvi jer danas ljudi najviše reagiraju na takve digitalne poticaje. Braća smatraju da bi mlade trebalo bolje informirati i educirati, posebno u srednjim školama.
– Treba doći jedan pametni čovjek koji će na laički način mladima objasniti o čemu se točno radi te koliko je darivanje važno – zaključuje Alen.
Složili su se da darivanje ne bi trebalo biti financijski vrednovano jer bi to moglo dovesti do problema i visokih očekivanja. Humanitarni čin treba ostati takav, uz obrok nakon darivanja i jedan do dva dana plaćenog dopusta koji bi trebala financirati država.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3663
