Razgovarali smo s Tihomirom Benčićem iz Šenkovca, iza kojeg stoji više od pola stoljeća rada s mladima i u folkloru, odnosno borbe za međimurski folklor
Rujan 1973. godine bio je početak cjeloživotne misije Tihomira Benčića – rada s mladima i očuvanja kulturne baštine Međimurja. Danas, 52 godine kasnije, Benčić ne samo da je ostavio neizbrisiv trag kao kulturni radnik, koreograf i istraživač folklora, već je i simbol generacija koje su se zaljubljivale u kulturu i ostajale u kulturi upravo zahvaljujući njegovoj predanosti.
Tihomir Benčić ima 67 godina, uživa u mirovini sa suprugom Ružicom, obožava svoje dvije kćeri Antoniju i Zrinku, a živi za svoja tri unuka za koje se nada da će jednoga dana nastaviti čuvati folklor.
Živi u Šenkovcu, no rođeni je Varaždinac. Njegovi roditelji, prosvjetni radnici, posao su našli u Međimurju, koje je od ranog djetinjstva postalo njegov jedini dom.
U svome računalu i u svojoj glavi, kako kaže, pohranjen je jedan životni vijek, jedna neprekinuta ljubav prema folkloru koja će, nada se, uskoro biti pretočena na stranice knjige.
Sve je počelo u izviđačkoj organizaciji Osnovne škole „Martin Puštek” (danas II. osnovna škola Čakovec), gdje je kao 16-godišnjak preuzeo vođenje čete s 82 člana. Program izviđača, usmjeren i na učenje običaja, plesova i nošnji, bio je njegova prva škola folklora. S godinama je stekao zvanja instruktora II. stupnja, titulu „Izviđač-partizan” te niz priznanja, uključujući prijem kod Josipa Broza Tita kao predstavnika hrvatskih izviđača.
Prvi koraci borbe za folklor
Već 1974. godine započinje njegov formalni rad u kulturi, kada se priključuje folklornoj grupi poduzeća MTČ. u Čakovcu, kasnijoj KUU „Veseli Međimurci”. Pod mentorstvom Matije Grabrovića-Mateka – postaje ne samo plesač, već i nasljednik jedne misije: očuvanja međimurskog folklora.
„On je od prvog trenutka kad sam došao u Vesele Međimurce rekao: ‘Sad se ti ideš boriti za folklor, za Međimurje.’ I od tog trenutka folklor mi je postao ljubav“, prisjeća se Benčić.
S vremenom preuzima organizacijske i umjetničke funkcije, usavršava se na školama folklora Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske te seminarima u Čakovcu, Donjoj Stubici i Donjem Miholjcu. Počinje stvarati vlastite koreografije, spletove i organizirati kulturne programe diljem Međimurja i Hrvatske.
Kroz desetljeća aktivnog djelovanja postaje neizostavan dio brojnih manifestacija, smotri folklora, kulturnih večeri i izložbi. Njegovo ime veže se uz razvoj mnogih KUD-ova u Međimurju, organizaciju seminara, radionica, humanitarnih koncerata i književnih večeri. Bio je i član brojnih žirija i selektor državnih smotri folklora.
Dva mandata predsjednika Zajednice HKUU Međimurja
Godine 1985. suosnivač je Zajednice KUD-ova Međimurja. Prvo kao predsjednik sekcije Centra za kulturu Čakovec, a kasnije kao predsjednik samostalne Zajednice HKUU Međimurja. Pritom organizira brojne seminare, izložbe i smotre, sudjeluje u radnim grupama i kulturnim projektima te postaje nezaobilazni kulturni aktivist sjevera zemlje.
Od poštanskog radnika do kulturnog stupa zajednice
Iako je gotovo tri desetljeća bio zaposlenik Hrvatske pošte, nikad nije zapustio kulturni rad. Dapače, organizirao je dočeke Djeda Mraza i sv. Nikole, književne večeri, otvaranja objekata i bio član različitih odbora za kulturu. Njegov rad proširio se i na karnevalske aktivnosti – kao član Skupštine Hrvatske udruge karnevalskih gradova i Europske udruge karnevalista FECC, za što je nagrađen zlatnom medaljom HUK-a.
Kulturni radnik u zajednici
Nakon što je Kino „Dom“ vraćeno Franjevcima, uključuje se u njegovu prenamjenu u Katolički dom i preuzima organizaciju kulturnih aktivnosti. Kroz Župno vijeće i Franjevačko bratstvo u Čakovcu te kasnije kroz Župu u Šenkovcu organizira izložbe, promocije knjiga, aukcije i susrete.
U Općini Šenkovec djeluje kao vijećnik i član Komisije za kulturu, sudjeluje u osnivanju KUD-a, knjižnice, vodi programe otvaranja objekata, postavljanja spomen-obilježja i oblikuje kulturnu politiku.
Kao član izvršnog odbora Matice hrvatske Ogranka Čakovec, sudjelovao je u organizaciji i pripremi aktivnosti te vodio književne večeri, Dane Matice, sudjelovao u delegacijama prilikom postavljanja ploča, poprsja i spomenika kulturnim i javnim djelatnicima.
Sudjelovao je i u osnivanju Zbora “Josip Štolcer Slavenski” u kojem danas pjeva njegova kći Antonija.
Zrinska garda
Jedan je od osnivača Zrinske garde Čakovec, njen prvi dopredsjednik i začasni gardist.
“Moram se pohvaliti. Zrinska garda je moja druga ljubav. Nosio sam jedno vrijeme i odoru, ali smo onda morali donijeti neke propise o izgledu gardista – a ja nisam htio kršiti statut. S Gardom je prekrasno ići nekamo i predstavljati Međimurje. Puno se ljubavi ulaže u Gardu, ali se i puno dobiva. Tu su i prijateljstva s različitim ljudima, prijateljstva koja traju doživotno.”
Koreograf, pedagog, umjetnički voditelj
U svojoj karijeri bio je voditelj, korepetitor i predavač na seminarima međimurskog folklora s velikanima poput Matije Grabrovića i Franje Liklina, te član prosudbenih komisija uz dr. Ivana Ivančana, dr. Tvrtka Zebeca i dr. Stjepana Hranjeca. Osmišljavao je spletove za više od 15 KUD-ova diljem Međimurja, koji su prikazivani na najvažnijim smotrama folklora u Hrvatskoj.
Od 2014. do 2024., kao tajnik, voditelj folklora i član uprava djeluje u KUD-ovima „Sveta Jelena“ Šenkovec, Šandorovec, Strahoninec i „Mura“ Mursko Središće. S „Murom“ sudjeluje u međunarodnim projektima, a danas vodi projekt Ministarstva demografije i useljeništva. U Murskome Središću nedavno je i predao palicu mlađim voditeljima. U 67. godini, kako kaže, srce želi dalje, ali tijelo ne dopušta. Ostat će djelovati u KUD-u, koliko će moći, kao član.
Najveća priznanja
Za izniman doprinos kulturi odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1999.), Zlatnom medaljom Hrvatske udruge karnevalskih gradova, Plaketom Nikole IV. Zrinskog sa zlatnim obilježjem, Dijamantnom diplomom i Poveljom Hrvatskog sabora kulture – najvišim priznanjem za fizičke osobe u kulturnom amaterizmu (2024.).
Specifičnost međimurskog folklora
Tijekom godina rada u međimurskim folklornim društvima, Benčić je shvatio kako je Međimurje malo, no razlike među naseljima, mikroregijama su velike, a to međimurski folklor čini posebnim.
„Međimurje je regija u kojoj se pleše i pjeva istodobno. Mi imamo jako malo nijemih kola. A to je zahtjevno – traži kondiciju, muzikalnost, osjećaj za ritam. Danas na pozornicu prvo dođe solistica koja otpjeva međimursku pjesmu, a zatim slijedi splet plesova bez pjesme. Ja to zovem ‘jurišna kola’.
Svaki kraj u Međimurju ima svoju boju jezika, drugačiji uzorak na nošnji, vlastiti ritam. To je poput jela sarme – spoj različitih sastojaka u nešto jedinstveno, a svaki sastojak može biti jelo za sebe.
Ako društva žele napredovati, moraju čuvati i prikazivati baštinu i posebnosti svake mikroregije. Plesovi, pjesme i nošnje Štrigove nisu isti kao u Donjoj Dubravi ili pak Prelogu ili pak Donjem Vidovcu. Sve te razlike treba skupiti, fotografirati, opisati u jednoj knjizi ili pak enciklopediji i ostaviti generacijama koje dolaze.“
Na mladima folklor ostaje
O prepuštanju mjesta drugim voditeljima i postupnom povlačenju iz rada KUD-a, kaže kako je vrijeme da se mladi više uključe u očuvanje baštine.
“Divno je što su učenici i nastavnici Gimnazije Čakovec napravili u nekoliko godina za privlačenje mladih u folklor. To je zapravo bit svega. Bez mladih naša društva neće opstati. U svakome KUD-u u kojem sam djelovao, pokušao sam slušati kako dišu i razmišljaju mladi – prilagoditi koreografije i pjesme kako bi uživali u izvođenju na pozornici. Bit svega je zadržati mlade, motivirati ih da se zaljube u vlastitu baštinu.”
Povratak na početak
Za kraj našeg razgovora, upitali smo Tihomira Benčića koji bi trenutak ili koje folklorno društvo izdvojio u svojem dugogodišnjem radu za očuvanje međimurske baštine.
“Počeo sam rad u Veselim Međimurcima i tu sam postavio temelje svog života. Tu sam se zaljubio u svoju suprugu Ružicu, koja je isto folklorašica, tu sam stekao prijatelje, mentore i znanje koje sam dalje prenosio na mlađe generacije, na moje nasljednike.
Veseli Međimurci iznjedrili su mnoge bračne parove, u njima su plesali djedovi i bake, očevi i sinovi, majke i kćeri, a danas unuci. Tako treba i ostati za budućnost. Folklor treba živjeti.”
