Otkrivamo kakva je muka pratila sv. Ivana Nepomuka kojega danas slave te zašto su ‘Slamečki’ zemlje ostavili Slovencima
Znate li gdje je kapelica sv. Mihaela? Upitate li ovo mještanina Železne Gore i Svetog Urbana solidna je vjerojatnost da neće znati odgovor, no kažete li da tražite Slamek sve će biti jasno i priča će sama početi.
Poznata po svom narodskom imenu ova prelijepa kapelica se nalazi u Businščaku, u Železnoj Gori, tik do granice s Urbanom. Danas sjaji novim sjajem te smo popričali s inicijatorom obnove Zlatkom Levačićem i njegovom suprugom Jelkom.
– Slamek vam je u biti ime brijega. Kapelica je sagrađena 1937. godine. Nekadašnji župnik nije joj pridavao previše pažnje, no uz pomoć novog župnika i brojnih mještana krenuli smo u veliku obnovu, od unutarnje i vanjske žbuke, pločica i opločnika preko stolarije do uvođenja struje i elektrifikacije zvona – ispričali su nam ovi dragi vinogradari i (zlatom nagrađivani) vinari s Martinovskog vrha u Sv. Urbanu.
Uključili su se u obnovu svi koji na Slamek nose “na žegen”, to jest na posvećenje. Riječ je o mještanima Martinovskog Vrha, Businščaka, Rima, Orehovčaka, Vrbovice, Lohovca, Tri kralja…
A što je s Mihaelom?
Pričali smo 13. svibnja, uoči vikenda kada je proštenje na Slameku koje privlači široke mase. Odmah nam je upalo u oči da se ne slavi u jesen, uz sv. Mihaela, zaštitnika kapelice.
– Mihael je zaštitnik, ali na početku brijega je kip sv. Ivana Nepomuka, navodno stariji od kapele. Kako su na jesen radovi i hladnije je, novi župnik je stavio proštenje u svibanj i to je dobro – otkrili su nam promjenu.
Potvrđuje to štrigovski župnik, dr. sc. Kristijan Kuhar, zadovoljan angažmanom mještana na obnovi: “Proštenje je prije bilo sredinom listopada, nakon berbi, kada su kiše. Danas proštenje na Slameku imamo u svibnju, uz sv. Ivana Nepomuka. Treba reći kako je po starom kalendaru i sv. Mihael bio u svibnju.”
A mi smo s gazdom Zlatkom obišli brijeg. Prvo nas je “pozdravio” kip sv. Ivana Nepomuka, s visokog postolja. Doznali smo koliko je toga proživio ovaj češki mučenik na Slameku. Bilo je tu mnogo zavrzlama.
– U Drugom svjetskom ratu odstrelili su mu glavu pa je obnavljan; ne znamo koja strana je to napravila. E sada, stvar je u tome što je on više vezan uz susjednu slovensku Župu Razkrižje. Ovdje su, na “cirkvenom”, živjeli nadničari raskriške župe – kaže nam Zlatko Levačić. Majka, baka i djed njegove supruge Jelke bili su među tim nadničarima u vinogradu.
Ja neću Slovencima…
Potom smo, u prskanju vinograda nasuprot kapelici, zatekli Vladu Košaka koji se nakon radnog vijeka planira vratiti iz Njemačke. On je baš sa Slameka i pitali smo ga što zna o povijesti kapelice, otkud tu Slovenci, kao i o imenu Slamek – to jest prezimenu.
– Sve je ovo pripadalo braći Jožefu i Peteru Slamečkom. Oni su bili inicijatori gradnje kapele. Bili su bez djece, ali su bili u svađi sa štrigovskom župom, stoga su zemlje ostavili raskriškoj župi. Poslije rata je dio zemlji otišao u “agrarnu”, a dio su ljudi kupili. Bilo je tu svakakvih nesuglasica pa tako i u kojem će smjeru gledati Nepomuk – ispričao nam je u predahu od “šprice”.
Ni on nema nasljednika, a ima zemlje. Šali se, ili je ozbiljan, kad kaže kako će on svoja imanja na Slameku ostaviti štrigovskoj župi! I tako sve ide u krug.
Kip Nepomuku je od domaćeg, pješčanog kamena. Priča ide da ga nekadašnji župnik Leonard Logožar – Leno nije želio obnavljati. Navodno, u najmanju ruku, nije volio Slovence…
Stoga su ga 2013. obnovili Zlatko Levačić i njegov šogor Zvonko. Pokrpali su ga, obojali i napravili mu novi pokrov. I tu je bilo kontroverzi, doznajemo. Kad su ga odnijeli na popravak, netko je pomislio da je ukraden pa je i policija posjetila Slamek…
Kome zvono zvoni?
Potom smo se malo spustili prema Rimu te smo u Businščaku posjetili zvonarku Irmu Bogdan. Njezin pokojni suprug Juraj Bogdan bio je zvonar dvadeset godina, a ona je deset.
– Odlično je što je zvono elektrificirano, ne moram ga više nacukavati. Danas zvonim još samo za mrtve i to na gumb. A prije je bilo Zdravo Marijo u podne i večer. Nije to bilo lako nekad, kad smo u podne morali ostavljati sjenokošu u grabi. Dva kilometra smo se po vrućini penjali zbog zvonjave, a onda opet ako je tko umro. Pamtim i kako smo išli na proštenje na Slamek kad sam bila mala; ja sam s Malog Slatnjaka. Bilo je to vrijeme berbi i hladnoće – prisjeća se i ističe kako je danas proštenje u svibnju mnogo posjećenije.
Kaže još kako je mnogo ljudi umrlo na tom području, nazvonili su se tijekom desetljeća, sve je zapisano. Nekada je ovdje sve bilo puno života, djece.
Desetljeća tako lete i tko zna što će jednoga dana o čarobnom Slameku, s kojeg puca nevjerojatan pogled, pisati neke nove generacije novinara lista Međimurje i kome će tada slamečko zvono zvoniti.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3656
