Aforizam i Ladislav Radek su sinonimi! Zato su i postali radekizmi...
Radek je patentirao posebno svoj aforizam. Te je rečenice napisao umirovljeni sveučilišni profesor i književni povjesničar Stjepan Hranjec u predgovoru 17. knjige poznatog šenkovečkog književnika Ladislava Radeka koji je međimurskoj i hrvatskoj javnosti već desetljećima najpoznatiji upravo po spomenutom – svojim aforizmima koje je još nekada legendarni, danas preminuli preloški karikaturist Ivan Haramija Hans, nazvao radekizmima. Unatoč dobi od 85 godina i vrlo slabom vidu, Radek ne posustaje.
Sa svjetiljkom na glavi i dalje kuca po svojoj pisaćoj mašini te je nedavno objavio novu knjigu aforizama, maksima, epigrama i satiričnih novela naziva “Dozrijevanje misli”. Uz čašicu rakije (među prijateljima i poznanicima bio je poznat i kao proizvođač odličnih rakija) u svojoj obiteljskoj kući Radek je za naš tjednik, čiji je inače bio i suradnik punih 25 godina, progovorio o posljednjem djelu te se rado prisjetio i pojedinih zanimljivosti iz svojeg bogatog života.
– Pitali su me kakvo ti je to ime knjige Dozrijevanje misli, a imaš toliko godina. Bez obzira na dob, pravo je pitanje čija je i koja misao zrela. Da su misli zrele, u svijetu, odnosno društvu, ne bi bilo problema. Uvijek je nešto iza misli. Savršenstva nema, kaže naš sugovornik dodajući da u novoj knjizi piše o životu, odnosno šire od politike koja je inače omiljena inspiracija aforista. Prve je aforizme počeo objavljivati u četrdesetim godinama života. Slao ih je brojnim novinama i časopisima diljem tadašnje Jugoslavije te brzo počeo osvajati i nagrade. Uz brojne druge pisao je i za Vjesnik, Večernji list, Varaždinske vijesti…
– Onda se to i plaćalo, smije se.
Jedinstvo suprotnosti
Radek je međutim i plodan pjesnik te, kako ističe, upravo u spoju dviju književnih vrsta pronalazi inspiraciju.
– Smatram da kod mene vlada jedinstvo suprotnosti. Poezija je nježna, a aforizmi bodu, kratak je i jasan. Potom se vraća u svoju najraniju dob.
– Rođen sam u Mihovljanu gdje sam završio sedmoljetku. Htio sam upisati gimnaziju u Varaždinu, no roditelji nisu imali novaca. Obavljao sam poljoprivredne i sve druge radove, no otac je nakon nekog vremena shvatio da to ipak nije za mene. Postao sam šegrt u jednom tekstilnom dućanu, onda završio srednju ekonomsku školu, kasnije studirao na višoj ekonomskoj školi, no studij nisam završio, prisjeća se. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća zaposlio se u čakovečkom Čateksu, dogurao i do visokih pozicija te i za svoj profesionalni rad dobio niz nagrada. – Tijekom radne karijere bilo je svačega. I lijepih i ružnih trenutaka. No tako se čovjek kali. Najvažnije je nikad si ne zatvarati nijedna vrata do kraja, zaključuje. Raspadom Jugoslavije umirovio se, no nije počeo i mirovati. Na poljoprivrednom zemljištu koje je naslijedio od roditelja zasadio je voćnjak, a sa suprugom je uzgajao i povrće.
– Imali smo četiri vrta. Jednog ih je ljeta sve, premda su na različitim lokacijama, potukla tuča. Baš je tako nesretno plovio oblak, odmahuje glavom.
S Gabi i Gertrudom
Još jedna priča svestranog Šenkovčanina vezana je uz glazbu. Njegovi bratići svirali su različite instrumente. Kao mladića uzeli su ga za pjevača te su osnovali sastav nastupajući na različitim zabavama diljem Međimurja i šire. Glazbe se nije odrekao ni kasnije. Napisao je i glazbu i tekstove brojnih pjesama, ponajviše za poznati Festival kajkavskih popevki u Krapini. Autor je i teksta pjesme “Sam jena je” koju je na spomenutoj manifestaciji izvela glazbena ikona Gabi Novak, a za koju je glazbu napisao njezin životni suputnik, također glazbeni velikan Arsen Dedić. Radekovu pjesmu izvela je i prvakinja sarajevske opere, nadaleko poznata Gertruda Munitić koja je prijateljevala, a navodno bila i u intimnoj vezi sa samim Josipom Brozom Titom.
– Rekli su mi da joj na festival obavezno moram donijeti buket cvijeća i to sam i učinio. Prije nastupa prišla mi je i upitala može li me nešto zamoliti. Htjela je da joj na uho otpjevušim pjesmu. Budući da je bila Dalmatinka htjela je čuti kako to zvuči od izvornog kajkavca. Otpjevušio sam, no moja supruga koja je bila nedaleko nije baš dobro prihvatila to što sam Gertrudi Munitić pjevao na uho, ponovno se smije Radek. Vraća se na pisanje. Već je naime pri kraju i s novim djelom koje će sadržavati oko 500 aforizama i epigrama i koje je naslovio “Misli bez primisli”.
– Moja prva knjiga satire, odnosno aforizama zvala se Commedia Vitae, odnosno “Komedija života”. Posljednja rečenica u knjizi “Misli bez primisli” glasit će Commedia Finita. Vid i dob mi više ne dopuštaju pisanje pa će “Misli bez primisli” biti moje posljednje djelo, otkriva nam na kraju, no kod umjetnika i kreativaca nikad se ne zna…
Podijelit će
Djelo “Dozrijevanje misli” izdano je u nešto više od 120 primjeraka. Cijena mu je 10 eura, no Radek kaže da nijedan primjerak nije prodao. Podijelio ih je na desetke, a podijelit će ih, naglašava, baš sve.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3619
