Od mladih dana Điđi njeguje osebujan stil odijevanja i boji kosu. Neki se zgražaju, ali ženama se sviđa...
Gle, ide Winnetou…Gle, mama, indijanac! S takvim i sličnim komentarima gotovo se svakodnevno susreće 69-godišnji Alojz Makar zvani Điđi, Čakovčanin prepoznatljiv po osebujnom stilu odijevanja i frizuri – dugoj obojenoj kosi.
– Ma, kaj bi me smetalo! Dapače. I sam se znam našaliti na svoj račun, da sam Bik Koji Sjedi, sa smiješkom odgovara na naše pitanje ljute li ga komentari prolaznika i pogledi čuđenja. No, tko je zapravo čakovečki Indijanac?
– Rodom sam iz Belice, dok sam u Čakovec preselio još 1984. godine, započinje svoju životnu priču koju po prvi puta javno otkriva upravo za tjednik Međimurje, kako ističe, njegove jedine i najdraže novine!
– Odmalena su me privlačili kaubojski filmovi, stripovi, a odrastao sam u doba kada je bilo moderno nositi dugu kosu. Zato još od osmog razreda nosim dugu kosu, uz samo dvije iznimke šišanja na kratko: u vrijeme služenja vojnog roka i još kasnije u jednom kraćem razdoblju. No, tko zna? Možda sam i stvarno dijelom Indijanac. Jedna od mojih sestara, a bilo nas je troje braće i tri sestre, počela je svojevremeno nešto istraživati i rekla mi da dio obitelji porijeklo navodno vuče s južnoameričkog kontinenta. Kasnije se nažalost razboljela i preminula pa nikad nisam saznao je li tome doista tako. No, sjećam se i svoje majke koja je – kad bi isplela kosu u pletenice – doista izgledala kao Indijanka, govori Makar.
Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Ljubljani. Postao je parketar. Oženio se te preselio u Čakovec, no brak nije potrajao. Velik dio radnog vijeka proveo je u Građevinskom kombinatu Međimurje zahvaljujući čemu je proputovao i svijeta.
– Bio sam tadašnjoj Čehoslovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, a najduže, pet godina u Rusiji u koju sam se zaljubio… iako sam ‘Indijanac’. Prošao sam cijelu Rusiju – od Moskve do krajnjeg istoka i sjevera Sibira. Fascinirala su me prostranstva, priroda, ali i gradovi, arhitektura, muzeji, ruska kultura i ljudi općenito. No, nisam rusofil i zato me jako žalosti ovo što se danas događa. Prije svega sam pacifist, zbori Makar.
KOD KRALJA TARTUFA
Značajno razdoblje njegova života obilježila je i Istra u kojoj je živio od 2000. godine kada se zaposlio kod kralja tartufa Giancarla Zigantea. Upravo Zigante mu je smislio i nadimak. Ime Alojz nije mu se svidjelo pa ga je najprije prozvao Luigijem, pa je izgovorni Luiđi ubrzo postao – Điđi. Radio je u laboratoriju, te je naučio spremati različite pripravke od crnih i bijelih tartufa kao i drugih vrsta gljiva. Dok je bio Ziganteov zaposlenik posjetio je i elitno odredište – Monte Carlo. Tartufe voli, no napominje da ih treba znati koristiti jer se s njima, ako se pretjera, lako uništi vrlo ukusno jelo.
CRVENO I LJUBIČASTO
U umirovljeničkim danima, uživa u mirnom životu u Čakovcu, ne odričući se svojeg originalnog stila odijevanja.
– Imam i indijansku tuniku iz Bolivije koju sam svojevremeno
kupio u Trstu, brojne šešire, hlače, sakoe. Omiljene su mi boje
crvena i ljubičasta jer mi je bitno da je boja određenog odjevnog
predmeta jarka. Kosu bojim od 1998. godine. Dugo sam nosio u
crveno obojenu kosu, a zadnjih nekoliko godina bojim ju
ljubičasto. Jedino nemam lulu mira jer sam se odrekao pušenja.
Uvijek sam stremio da budem drukčiji. Dok je moja mama bila
zaštitnički nastrojena, otac mi je prigovarao zbog mojeg stila.
No, jednom se pomirio s time i rekao mi da je najbitnije da budem
pošten čovjek. Danas me sin zna pitati kada ću se početi
odijevati u skladu sa svojim godinama, ali ne mislim se
mijenjati, uz smijeh poručuje Alojz Makar.
Od produkcijske kuće dobio je i poziv da bude statist kada se snimala nova verzija filma o Winnetouu. No, zdravstveni problemi spriječili su ga da sudjeluje u snimanju.
– Muče me koljena zbog profesionalne bolesti jer sam radio kao parketar. Evo, i ovih me dana čeka jedna operacija, kaže.
Uz gemišt koji mu je omiljeno piće, no kako ističe, uvijek umjereno, otkriva i da je bio i u – zatvoru.
– Bilo je to početkom 70-ih godina, u vrijeme Hrvatskog proljeća. Radio sam u Puli te je mene i jednog kolegu, a bili smo mladi bedaki, jedan povratnik iz Kanade napuntal. Inače sam cijeli život apolitičan, no u središtu Pule tada smo zapjevali ‘Ustani bane’. Prvo smo završili u jednodnevnom pritvoru, a za nekoliko dana i na sudu. Dobili smo mjesec dana zatvora, prisjeća se Đidi.
Za kraj smo ostavili omiljene Điđijeve teme – žene i biciklizam:
– Priznajem. Ljubitelj sam žena i dosta ih je bilo u mojem životu. Od naših, do Čehinja i Ruskinja u doba moje mladosti. Ne bih volio da ispadne samohvala, no možda sam uspjeha imao baš zbog svojeg stila. Moje je zlatno pravilo – sa ženama uvijek biti iskren i fino se ophoditi što je danas kod mladih generacija, čini mi se, sve rjeđe. Previše je i alkohola pri osvajanju dama, a to nije dobro. Mladići glume frajere, a i ženski se spol promijenio. No, neka svaka generacija živi kako hoće. Fizički, preferiram dame tamnije kose, no svaka je žena lijepa. Važno je da ih cijenimo. Strast mi je i vožnja bicikla. Nema ljepšeg do ujutro sjesti na bicikl i otići – recimo – do Drave. I još nešto mi izrazito odgovara i potpuno me opušta: peglanje uz slušanje klasične glazbe, zaključuje čakovečki Indijanac koji odiše smirenošću, ali i snažnom pozitivnom energijom.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.502