Martinuševčani pobožnost Presvetom Srcu Isusovu iskazuju svake godine prve nedjelje poslije blagdana
Danas, 19. lipnja je u Martinuševcu proštenjem i svečanim misnim
slavljem obilježen blagdan Presvetog Srca Isusovog koji se u
katoličkom kalendaru slavi u petak nakon blagdana Tijelova.
Martinuševčani pobožnost Presvetom Srcu Isusovu iskazuju svake
godine prve nedjelje poslije blagdana.
Pobožnošću Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje
suvremenog katoličanstva. Poticaj za uvođenje blagdana Srca
Isusova došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom
ukazanja Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali
tek je 1765. g. papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca
Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to
poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca
Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatile redovnice Reda Pohođenja
kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i
kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i
tako se ubrzo proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim
biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog
slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da
se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s
obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij
odobreni su 1765., a općevažeći postali su 1856..
Svečano misno slavlje predvodio je vlč. Mislav
Mikac, a pjesmom ga podržao zbor župe ‘Sv. Katarine
djevice i mučenice’ iz Gornjeg Mihaljevca, župe kojoj pripada i
Martinuševec.
Za malo međimursko mjesto od 110 stanovnika, misnom slavlju i
proštenju nazočio je iznenađujuće veliki broj mještana i gostiju.
Poslije mise vatrogasno društvo Martinuševec počastilo je sve
nazočne prženim ribicama. Poslije zajedničkog obilježavanja ovog
velikog kršćanskog blagdana domicilno stanovništvo je ugostilo
proščenjare (stara međimurska tradicija), što je prigoda da se
bar jednom godišnje okupe Martinuševčani, njihova rodbina i
prijatelji koji su rasuti širom svijeta.
Pored duhovne crte, posebno raduje što se tradicija održava, kao
kulturno blago Međimurja.