Nije bila te sreće da oduvijek zna što želi raditi u životu, ali u poslu koji je naposljetku izabrala – ili je on izabrao nju – gošća naše ovotjedne 'Priče iz bolnice' danas istinski uživa
Ne samo to, svi koji su barem jednom imali doticaj s Odjelom pedijatrije Županijske bolnice Čakovec, sigurno će potvrditi da je glavna sestra Dijana Farkaš, mag. med. techn., stvorena za taj posao.
– Duboko sam uvjerena da sam rođena pod sretnom zvijezdom, skromno će na to reći ova 44-godišnjakinja iz Gornjeg Kuršanca, kojoj je u tim zvijezdama očito bilo zapisano da će svoj život posvetiti radu s djecom – ili kao medicinskoj sestri na pedijatriji, ili kao diplomiranoj odgojiteljici.
U srednju Medicinsku školu Varaždin upisala se zapravo slučajno – kako sama nije bila sigurna što želi, u sestrinstvo je slijedila prijateljicu iz osnovne škole. Iako je već tad željela nastaviti školovanje, život je presudio drugačije.
– U tom mi se razdoblju razboljela mama i kad sam vidjela koliko njoj znače medicinske sestre koje joj pomažu i koje su uz nju 24 sata na dan, shvatila sam da je taj posao istinski lijep. No, kako sam baš tad mami bila najpotrebnija, nisam mogla na studij u Zagreb, pa sam upisala čakovečki Odsjek Učiteljskog fakulteta u Zagrebu i završila studij predškolskog odgoja, pojašnjava sestra Dijana.
No, u nepredvidivoj igri života, ipak se na praksi našla u našoj Bolnici, najprije na Odjelu neurologije, a ubrzo nakon toga prelazi na Odjel pedijatrije.
– Uputili su me baš zbog toga što sam završila Učiteljski fakultet, a i danas mi često znaju reći da se osjeti taj pedagoški i psihološki pristup djeci. Nekad je pronaći pravi način distrakcije djeteta važniji nego onaj medicinski dio. To je lako naučiti, ali je pritom važno da za dijete neki postupak ili terapija prođu najmanje stresno, pojašnjava naša sugovornica.
Na pedijatriji ju je brzo zapazila tadašnja glavna sestra Odjela Štefanija Žerjav, na čiji je poticaj Dijana naposljetku upisala Zdravstveno veleučilište u Zagrebu, a nakon diplome preuzela i njezinu dužnost.
– Bila sam mlada, imala sam tek četiri godine iskustva, ali sestra Štefica je otišla u mirovinu ostavivši iza sebe dobro uhodan tim u koji je usadila savjesnost, pedantnost i korektnost prema svima. Takvu je ekipu, maksimalno prilagodljivu i punu razumijevanja, lako voditi, kaže Dijana.
SESTRINSKO ŠESTO ČULO
Koliko su predane svojem poslu zorno nam dočarava prizorima iz noćnih smjena, koje sestre uglavnom provode na hodniku između dvije stolice, s odškrinutim vratima bolesničkih soba i samo slušaju. Njihovo će šesto čulo čuti i najtiši znak za uzbunu, pa i prepoznati o kojoj se vrsti plača radi.
– Meni su moje sestre najbolje na svijetu! Rad s bolesnom djecom iziskuje izrazitu psihičku čvrstoću jer, nažalost, ne dočekaju sva djeca dan kad će otići s našeg Odjela. Imamo i kronično bolesne mališane, čiji su nam roditelji najveći saveznici u njihovu liječenju, ali i smrtnih slučajeva. Na to vas nitko ne može pripremiti. Kažu da se na to s godinama privikneš i očeličiš, ali u trenutku kad se to meni dogodi, znat ću da više nisam za ovaj posao, iskreno govori sestra Dijana.
Reći će im često, dodaje, i da su pomalo djetinjaste, jer su, smije se, jedine koje iz restorana na Odjel naručuju ‘juhicu s mesekom i mrkvicom’, ali djeci treba pristupiti na njima blizak način.
– Koristimo terminologiju prihvatljivu djeci, pjevamo dječje pjesmice, na zaštitne skafandere crtamo cvjetiće, ne vadimo krv nego sakupljamo bubamare, ne postavljamo braunilu nego leptirića i dajemo na izbor boju i ruku u koju ćemo piknuti, kad je to moguće. Djeci treba puno pričati i puno ih tješiti, jer će vaš smireni ton smiriti i dijete. U ovim se trenucima, kad u sobe ulazimo u skafanderu, oslanjamo upravo na ton glasa i na neverbalnu komunikaciju koja se često previdi, ali samo ako stavite majci ruku na rame ili na njezinu ruku, dijete vidi da vam ona vjeruje pa je i ono suradljivije, pojašnjava.
Na rad u pandemijskim okolnostima već su se privikle, kaže, a već su u samom početku odlučile da na ovu novu situaciju neće gledati kao na problem, nego kao na izazov i priliku za učenje.
– Uvijek krećemo od pretpostavke da mi sve možemo, a sve ostalo rješavamo u hodu. Jako smo ponosni što je tijekom čitave pandemije naša Bolnica i dalje imala uslugu boravka roditelja uz dijete, dok neke nisu čak ni posjete dozvoljavale. To si više ne mogu zamisliti, sjećam se kako je bilo prije nego smo postali ‘Dječji odjel prijatelj djece’, kad bismo imali posjete dva puta na dan, pa ujutro i poslijepodne čupali i trgali djecu od roditelja. Kako ćete vi trogodišnjaku objasniti da će mama ili tata ponovo doći za dva sata ili sutra? Tu je naša tadašnja voditeljica Odjela, prim. mr. sc. Marija Hegeduš Jungvirth, dr. med., odigrala ogromnu ulogu, a ustrajala je i na tome da se i naše sestre stalno educiraju, odlaze na tečajeve, da pišu radove… Smatrala je da ne postoji ništa što mi ne bismo mogle odraditi, makar smo se na nju možda ljutile, primjerice, kad nam je na Odjel dovela dijete na respiratoru, jer mu je mjesto na Jedinici intenzivnog liječenja. Ali, mi smo taj izazov svladale, zbog toga se dobro osjećale i naposljetku joj na tome bile zahvalne, ističe.
O svom poslu govori s toplinom i ljubavlju koji su, uz stručnost i znanje, u ovoj grani medicine od posebne važnosti.
– Ja doista uživam u svojem poslu, i zbog svoje ‘ekipice’ na Odjelu, lijepog odnosa s našim trenutnim voditeljem Dejanom Balažinom, dr. med., zasnovanog na obostranom poštovanju i uvažavanju, zbog potpore koju nam pruža uprava Bolnice, ali naposljetku i zbog toga što vidim učinke svojeg posla. Nema ništa ljepše nego kad znaš da si pomogao nekom djetetu, a ono na rastanku maše i šalje puse. Jednom, kad sam nakon godišnjeg odmora rekla da jedva čekam sutradan se vratiti na posao, moj mi je suprug rekao da nemam pojma koliko sam sretna što mi je moj posao hobi. Ja sam se na to narogušila, jer stvarno ozbiljno shvaćam ono što radim, ali zapravo je htio reći da imam sreću što istinski volim ono što radim. To je živa istina, meni je moj posao stvarno ‘gušt’, a kao kolege smo toliko povezani da se družimo i izvan radnog okruženja – idemo u kazalište, na koncerte, sportske igre, na Dravu…, govori Dijana ne skidajući osmijeh s lica.
Biti toliko ispunjena na poslovnome planu, dodaje, ne bi bilo moguće bez njezine obitelji koja joj je u svemu najveća potpora – suprug Kristijan, kćeri Marina i Iva, te roditelji Dragutin i Marija Lesinger.
Snagu i samopouzdanje, kaže, duguje svojoj mami Mariji, prvom motoru obitelji i bespogovornom osloncu koji ju je čitav život poticao i gurao naprijed.
– Kad imate takvu osobu iza sebe, stvarno imate osjećaj da možete sve, kaže.
A kad se obitelji punoj razumijevanja kod kuće pridoda i radni kolektiv pun topline i empatije, za koji bez puno zadrške može reći da je poput druge obitelji – jasno je zašto Dijana tvrdi da je rođena pod sretnom zvijezdom.
