DARIVATELJ KRVI

ZLATKO MARCIUŠ IZ NEDELIŠĆA Veliki humanitarac – krv je darovao čak 129 puta!

Zlatko Marciuš krv je darovao 129 puta, a pojasnio je i zakaj su mamica na tavanu čuvali 50 kilograma soli!

Zlatko Marciuš iz Nedelišća nedavno je primio priznanje za 125 darivanja krvi, a u međuvremenu je stigao do brojke od 129. U mladosti je bio nogometaš Borca, poznati je vatrogasac, bio je sindikalni pregovarač tvrtke u vezi s kolektivnim ugovorima, a u mirovini se bori za prava umirovljenika.

Dobitnik je raznih priznanja, od općinske plakete, preko najviše vatrogasne povelje, do Reda Danice Hrvatske za sto darivanja krvi. Razgovor smo počeli lagano, o darivanju krvi kao humanoj gesti i životnom stavu. No, potom je (s)krenuo u neočekivane vode i završio na krvi sasvim druge vrste.

Koja ste krvna grupa?

– Imam grupu 0+. Nekad su govorili da je univerzalna i svima paše… s obzirom na rasprostranjenost krvnih grupa. Doduše, danas se svakome daje njegova grupa. Ali, da je ratno stanje, 0+ bi dobro došla.

Kada ste počeli?

– Prvi put krv sam darovao 1975. godine, na akciji u domu omladine u Nedelišću. Uzela ju je doktorica Gordana Gržinčić. Išlo je društvo iz škole za mesara u Varaždinu pa sam i ja pošao s njima, iako tada nisam ni smio dati krv jer sam imao 17 godina.

Ne stajete?

– To mi je rutina i navika – to mi je u krvi! Supruga Irma kaže da ni ne čekam akcije u Međimurju, već odlazim u Varaždin čim smijem, svaka tri mjeseca.

Je li vam ikad pozlilo?

– Meni nikad, ali vidio sam druge kako im dolazi slabost i ne mogu ustati. Uvijek dajem krv iz lijeve ruke, i na tom mjestu imam ožiljak, izgleda kao da se drogiram.

Što ste po zanimanju?

– Umirovljeni mesar, 41 godinu radio sam u mesnoj industriji. Nekad se nije mijenjao posao kao danas, ali nisu ljudi krivi. Više od 30 godina bio sam kobasičar, od toga 20 godina glavni ‘mišer’ za sve kobasičarske proizvode, od jegera i hrenovki do samih kobasica.

Onda ima smisla što vam ne smeta krv.

– Uuuu, koliko je to litara krvi bilo… kad govorim o mesariji! Nekad sam svaki dan nakon posla išao nekome na kolinje. Ali, sad nisam bio već neko vrijeme, nema više ni svinja.

Krv se nije bacala…

– Nikako, radile su se krvavice, sva svinjska krv bila je iskorištena. Danas se mlade žene ne žele s tim mučiti, muža pošalju u dućan po čurke, a one doma prodinstaju zelje. Vremena se mijenjaju.

Nedostaje li mesara starog kova?

– To je fizički težak posao, biti mesar s nožem u ruci osam sati na 8 do 10 stupnjeva. Pojedine procese poput pandlanja možeš raditi najduže pet godina. Fali pravih majstora, ali u Austriji ih bolje plaćaju pa odlaze, iako se i kod nas, u zadnje vrijeme, poboljšavaju uvjeti.

Vi niste nikad otišli?

– Imao sam priliku otići u inozemstvo: prodavač začina, Hans iz Beča, dolazio je kod nas pa me zvao da s njim prezentiram začine po Europi. Inače, dobri začini su 30 do 40 posto kvalitetnog kobasičarskog proizvoda. No, zadržala me inženjerka, poslije sam postao i poslovođa, a Hans je ostao bez mene.

U mirovini ste, ali krv nije voda…

– Apsolutno. Kad sam lani s veteranima Nedelišća bio na Malom Lošinju otišao sam po pivo; imali su ih u mesnici. U vitrini sam vidio lijepo, školski obrađeno meso. Prokomentirao sam i gospodin me pitao gdje sam radio. Odmah mi je ponudio da dođem poslije Sisveta na stan i plaću. On i sinovi bi sve drugo radili, a ja bih izrađivao samo kobasice. Čak su me htjeli moji ostaviti na Lošinju, ali nisam se dao.

Kakva je roba u našim centrima?

– Uvijek gledam je li meso lijepo posloženo i zna li trgovac baratati s njim. A najgore mi je kad u vitrini, po boji mesa, vidim da je riječ o lošem proizvodu. Odmah se vidi je li meso friško…

Kako se to vidi?

– Ne smije biti žućkasto, zelenkasto, ljubičasto, nego lijepe i zdrave, crvene boje, boje krvi. Masni dio treba biti bijel, a ne žut. Osim toga, kad uhvatiš meso i lijepi ti se za prste onda znaš da je bilo odmrzavano i loše skladišteno. Ne komentiram, ali porinem nosa i često okrenem glavu.

Generalna ocjena?

– Ha, gledajte, nisam prezadovoljan. Ima trgovačkih centara u kojima doista rijetko vidim svježe meso, a kod drugih je pola-pola. Ja bih meso kupovao u trgovini mesne industrije i kod privatnih mesara koji ulažu više truda.

‘Mamika navek imaju punu škriju…’

– I to nije dobro. Zamrzavanje bi trebalo biti za čuvanje na što kraći rok, ima sasvim dovoljno svježeg mesa za kupiti.

Da, ali što ako zagusti?

– Da, shvaćam… Moja mamica, to jest pokojna baka Elizabeta Marciuš, je u vreći na tavanu držala 50 kilograma soli. Kad sam ju pitao zašto, rekla mi je: ‘Zlatko, ja sam dva rata prošla. Bez svega moreš, ali bez soli ne!’ Rekoh – dobro, ali što će joj 50 kila? Kazala mi je: ‘Budeš i ti k meni došel po sol!’

Gdje je ta vreća soli danas?

– Nema više ni mamice ni hiže, a ne znam ni gdje je sol završila. Bilo je to polovinom osamdesetih, a mamica je umrla 1988. godine. I – nedugo nakon toga – potvrdile su se njene riječi – izbio je rat

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3473

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije