GORDAN TRATNJAK IZ NOVOG SELA ROK Tartufe treba potražiti uz međimurske rijeke

Gljivarstvo je višestruko koristan hobi, a svatko može naučiti prepoznavati nekoliko jestivih vrsta koje će bez problema razlučiti od otrovnih, kaže Gordan

Gljivarsko društvo Smrčak Čakovec prepoznatljivo je u cijeloj Hrvatskoj, a ne nedostaje im ni mlađih članova. Među strastvenim zaljubljenicima u gljivarstvo i vrsnim poznavateljima gljiva je i 33-godišnji Gordan Tratnjak iz Novog Sela Rok, ekonomist, koji je u taj dio svijeta prirode zakoračio prije devet godina.

Koliko vrsta poznajete i od koga ste učili o gljivama?

– Poznajem oko 300 vrsta, a kušao sam oko 150, premda – kada tražim gljive za hranu – fokusiram se na nekih 40 najboljih. U početku sam puno naučio od pokojnog, dugogodišnjeg predsjednika Smrčka Aleksandra Jurkijevića, današnjeg predsjednika Vlade Mislovića, člana Drage Korpara, isto kao i predsjednika Gljivarskog društva Našice Hrvoja Kneževića. Najbolje se educirati u šumi kombinacijom tuđeg i vlastitog iskustva, a kasnije to podebljati literaturom. Nisu zanimljivi samo vrganji. Postoji mnoštvo jednako ukusnih gljiva, a manje je poznato i da se pomoću gljiva liječe neke teške bolesti. Ujedno gljive služe za reciklažu. Da ih nema, naš bi planet bio velika nakupina neraspadnutih ostataka drveća i mrtve materije. Gljive su i jedan od rijetkih organizama pomoću kojih se razgrađuje plastika i nafta, a trenutno se na svjetski poznatom institutu John Hopkins istražuju magične gljive kao potencijalni lijek za psihičke poteškoće. Da sam ranije otkrio cijeli taj svijet, vjerojatno bih i studirao nešto srodno.

Kakva je bila sezona?

– Ova je godina daleko najlošija otkad sam u tome, a vjerojatno i u zadnjih 20 ili 30 godina. Iako sad ima kiše, gljiva iz nekog razloga nema. 

Koje se najčešće dvojbe pojavljuju pri determinaciji?

– Iako se neke gljive mogu determinirati i putem fotografija, ako su kvalitetne i ukoliko su fotografirane iz više kutova, najsigurnija je determinacija uživo. Zato i u udruzi determiniramo ubrano, prije svakog sastanka ponedjeljkom u 18 sati u barakama bivšeg GK Međimurja u Čakovcu. Pri branju, dvojba je – rezati ili zavrnuti i izvaditi gljivu. Iako ćete naći pobornike i jedne i druge varijante, istraživanja su pokazala da je to sasvim svejedno. Najvažnije je brati ih u košare ili propusne vrećice (najbolje platnene), kako bi gljive bile izložene zraku i ujedno ispuštale spore kamo god vi dalje krenuli. Tako ćete pomoći i širenju njihovih staništa. Zabluda je da gljive rastu odmah poslije kiše. Ako je sušno, vrganjima treba oko dva tjedna da izrastu. Neke gljive će se pojaviti nakon pet ili šest dana, one najsitnije, dok će pojedinima trebati i više. Zabluda je i da gljiva ima samo ujesen. Češće ćete početkom ljeta pronaći više vrganja nego ujesen. Gljiva ima svih mjeseci u godini, jedino najmanje u siječnju i veljači. To se odnosi samo na kontinentalni dio Hrvatske. 

Gdje članovi Smrčka najčešće beru? 

– Osim u Međimurju, beremo sve od Macelja, preko Ivanščice do Koprivnice. Kod nas već dugo nema baš šuma, no svakako imamo jako zanimljivu gljivu, upravo smrčak kojim se malo koja regija u okolici može pohvaliti. To bi trebali iskoristiti i u turističke svrhe. Smrčak je vrlo cijenjen, a i daleko skuplji od vrganja. 

Imamo li doista i tartufa? 

– Tartufe sam tražio s prijateljem iz Zagreba koji ima i vrhunskog psa za traženje, ali smo na raspolaganju imali svega nekoliko sati pa je pokušaj bio neuspješan. Mislim da u Međimurju ima tartufa s obzirom na to da smo omeđeni rijekama gdje ima puno lužnatog tla koje im odgovara. Tu bih i krenuo s potragom. Uz rijeke. Sigurno ih se može pronaći, samo treba uložiti vremena i truda. 

DELICIJE

Koje su Vam osobno gljive najdraže i najukusnije?

– Crne trube i vrganji jer su jako aromatični, a svatko bi trebao probati i smrčak, rujnicu i tartufe zbog njihovog jedinstvenog okusa, kao i kostanjevčice i lisičke radi konzistentnosti i mogućnosti da ih se pripremi na mnogo načina. 

Kako ih vi najradije pripremate? 

– Bukovače su najbolje pohane isto kao i sunčanice koje koristim i kao podlogu za pizzu, umjesto tijesta. Lisičarke, rujnice i smrčke volim na roštilju, uz minimalno začina i tek nešto masnoće. Prosenjaci su dobri na nekoliko načina, Najlakše ih je pripremiti uz malo češnjaka, soli, papra i maslaca, no meni je najdraže dok ih ukiselim. Kad želim pripremiti nešto posebno, složim gljivarski kotlić s pet do deset vrsta. Za to treba oko šest sati pripreme, ne računajući branje i čišćenje gljiva. No, nagrada je vrhunska. Rapsodija okusa koja će rijetko koga ostaviti ravnodušnim.

Jela s gljivama najradije pripremam supruzi, a to mi je onda i dodatan razlog za odlazak u šumu. Općenito, gljivarstvo je odlično jer i ako ne pronađete ništa, ipak ste se razgibali i udahnuli čisti zrak. A ako je potraga uspješna, u rukama vam je vrhunska hrana koja se najčešće nigdje ne može kupiti. Najbolje od svega je što ima gljiva koje se nedvojbeno mogu razlučiti od otrovnih i možete naučiti samo te, bez puno truda.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3473