Nadahnuće, primjer i inspiracija, riječi su kojima je trener, Nikola Gavez (29) opisao mladog sportaša, ali i velikog prijatelja Karla Črnčeca (28) iz Pretetinca
Karlo Črnčec slijep je od rođenja, no unatoč hendikepu, nije dopustio da život prolazi pored njega. Odlučio ga je živjeti punim plućima! Njegova priča primjer je kako se koristi životna snage i volja kakva se rijetko viđa izvan filmskog scenarija.
– Sljepoća je moja stvarnost oduvijek. Cijelo svoje djetinjstvo proveo sam u bolnicama na najrazličitijim pregledima. Iako je to razdoblje bilo teško, zahvaljujući tome i dobrim ljudima koji su mi pomogli, ja danas umjesto potpunog mraka vidim sjene. Unatoč tome, ja nisam odustajao od sebe. Nisu ni moji roditelji. U djetinjstvu sam uz podršku svojih roditelja pohađao različite aktivnosti. Tako sam krenuo u glazbenu školu i naučio svirati klavir. Kasnije sam neko vrijeme bavio jahanjem, a sad redovito treniram u nedelišćanskom Atonu. U teretani sam već šest godina. Kad nema treninga, a kada nas posluži vrijeme, s ocem Radovanom odem na bicikliranje, govori nam Karlo čije su aktivnosti u slobodno vrijeme najčešće vezane uz sport.
– S početkom školske dobi stvari su postale teže. U školu sam
krenuo s godinom zakašnjenja, boreći se da ostanem u Međimurju.
Zbog boljih zdravstvenih uvjeta željeli su me prebaciti u Zagreb,
no ja se tamo nisam mogao zamisliti. Bilo je mnogo problema.
Jedan on njih bile su knjige na Brailleovom pismu koje mi nisu
bile dostupne. Mama Sonja, u nedostatku
rješenja, satima bi mi čitala i pretipkavala knjige i tekstove na
pisaćem stroju. Snalazili smo se svakako. Da nije bilo mojih
roditelja koji su me bezuvjetno podržavali, ne bih uspio završiti
tečaj medicinskog masažerstva u Zagrebu na koji su me vodili
svaki tjedan, govori.
– Dok su se moji vršnjaci družili, ja nisam mogao. Od svoje najranije dobi malo sam vremena provodio s ljudima. Uglavnom su to bili susjedi, pokoji prijatelj iz škole i roditelji koji su cijeli život uz mene. Tinejdžerska dob bila je slična. Nisam mogao imati život kao moji vršnjaci, izlaziti, družiti se. Da budem iskren… žalim zbog toga. Žalim što me u tome spriječila moja sljepoća, no to razlog zašto sam se odlučio uključiti u što više društvenih aktivnosti i podići kvalitetu svog života na maksimum! Iako se sada osjećam prihvaćeno u društvu, nije to oduvijek bilo tako. U osnovnoj školi pretrpio sam verbalno zlostavljanje od svojih vršnjaka. No to je već tužna priča… Ta me prošlost danas ne određuje, ističe Karlo sugerirajući da bi rado preskočio tu priču.
Sve aktivnije uključivanje u sportske aktivnosti vodilo je Karla u sve bogatiji društveni život. Karlo je u tome prepoznao mogućnost da se razvija, ali i gradi nova prijateljstva.
– U sport sam se uključio na poticaj Udruge slijepih. Zahvaljujući tom projektu krenuo sam u teretanu. S vremenom je projekt zaustavljen, no ja sam nastavio trenirati i nisam stao do danas. Sport mi daje osjećaj slobode. Prije svakog treninga osjećam adrenalin koji me gura. Jačam svoje tijelo, ali i um. Veselim se svakom treningu jer odlazim s njega ispunjen, govori nam.
Novi životni poticaj koji je dobio sa sportom potaknuo je Karla i na razmišljanje o budućnosti.
– Vidim se kao zaposleni medicinski masažer, ali i kao aktivni sportaš. A ukoliko se dogodi, bilo bi naravno lijepo i pronaći srodnu dušu. No to, kako život donese!
Kako se Karlo snašao u sportskom miljeu, ali i kako napreduje
pitali smo njegovog trenera Nikolu Gaveza iz
Dunjkovca.
Kako prilagoditi profesionalni pristup bio je za trenera Nikolu izazovan posao.
– Na samom početku smo morali biti iskreni i dobro iskomunicirati njegove mogućnosti i želje. Prilagodio sam svoj pristup njemu i zasad nam ide odlično. Svakim treningom napredujemo, no to ne bi bilo moguće da nismo kliknuli. Mi smo prvenstveno tim, ističe Nikola.
Uz trening koji mora biti odrađen ‘tip top’, kako nam govori Nikola, pronađe se i vremena za najrazličitije teme.
– Jedan s drugim dijelimo svakojake životne situacije koje nam se paralelno događaju. Kako one ružne i teške, tako i one ljepše! Pričamo o filmovima, glazbi, politici, nema čega se nismo dotakli. Pa i cura! – govore nam dečki uz smijeh.
– Tako jedan drugog hranimo dobrom energijom i pozitivom. Za mene
kao trenera Karlo je nadahnuće, primjer i inspiracija. Njegova
životna radost i volja koja je svakim danom sve veća, moja je
nagrada kao njegova prijatelja i trenera. Velika je to čast,
zaključuje Nikola.
– Karlu su dijagnosticirali sljepoću s navršena dva mjeseca. Vjerujem da je svim roditeljima kao i nama objava da je naš sin slijep bila prvotni šok. Cijeli život nam se preokrenuo u trenu, no ja i moj muž Radovan odlučili smo napraviti sve što je u našoj moći kako bi Karlov život bio što bolji. Tisuće stvari koje bi nekome tko vidi bile najmanja sitnica za nas su bile problem. Od odijevanja, do hranjenja i učenja. Unatoč tome, nismo se osjećali usamljeni u tom problemu, pružena nam je sva podrška.
Unatoč svim preprekama s kojima su se godinama suočavali, majku Sonju najviše je boljela Karlova izoliranost.
– Bio je Karlo i na putovanjima, i završio je školu, no jedino što je nedostajalo bilo je društvo. Znajući da je u osnovnoj školi bilo problema s pokojim vršnjakom, bilo je teško. Tišti to negdje iznutra, ja sam ipak majka. No, ne mislim da to ima veze isključivo s Karlovom sljepoćom, mladih zlostavljača ima svugdje. Bilo je teško, prošli smo svašta, no to smo prebrodili. Sad se druži daleko više i to me usrećuje. Ja sam danas jedna ponosna majka, zaključuje Sonja.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3456
