Miljenko i Danijela Bočkor, mlada obitelj iz Celina, osim što su oboje stalno zaposleni, dodatan prihod pokušavaju ostvariti i radom na zemlji.
Na ne prevelikim površinama bave se uzgojem batata, kukuruza, buče, krumpira i još dodatno sezonskom proizvodnjom sirupa od borovih iglica. Dvoje djece, učenik petog razreda Saša i buduća slastičarka Sara, također povremeno pomažu roditeljima, ali baš i ne vide budućnost u poljoprivredi.
– Poljoprivredom se bavimo kako bi namaknuli barem još nekakav prihod, jer se unatoč dvije plaće i dalje teško živi, kaže Miljenko. Kroz OPG plasiramo dio svojih proizvoda, a prije sedam godina, kada je ta kultura još bila novost kod nas, počeli smo se baviti uzgojem batata. Tada je to izgledalo kao jako isplativa kultura, ali vrlo brzo se batat proširio Međimurjem. Kada je ponuda velika i cijene padaju… Srećom, imamo suradnju s Toplicama Sveti Martin kamo plasiramo svoj batat, koji je čisti ekološki uzgoj. Mi svoj batat, kojeg ćemo ove godine imati oko četiri tone, sadimo ručno. Ručno postavljamo i foliju, sadimo flance, do nedavno smo ručno i zalijevali…
Obrađujemo nešto svoje zemlje, nešto od roditelja, a dio imamo i u najmu. S mehanizacijom se ‘krpamo’, imamo nešto svoje, a uskoče i prijatelji i nekako se snalazimo. Dobili smo i nešto europskih sredstava iz programa za male poljoprivrednike od čega smo nabavili traktor i poljoprivredne strojeve, nešto zemlje, tako da svakako planiramo malo povećati proizvodnju, ako nas zdravlje posluži. Dosta teško je uskladiti posao i bavljenje poljoprivredom, ranije je nekako išlo, ali sada i zbog zdravlja to sve teže ide, govori Miljenko. Osim batata i buče od čijih koštica prave domaće bučino ulje, obitelj Bočkor sama proizvodi i sirup od borovih iglica, narodni ‘lijek’ koji se koristi kod problema sa dišnim putevima. To je prilično zahtjevan postupak, od berbe mladih izdanaka, do dugotrajnog dozrijevanja sa šećerom na suncu, tako da su i količine sirupa koji proizvedu relativno male. Na pitanje ima li uopće smisla baviti se poljoprivredom na tako malim površinama i ‘svaštariti’, Miljenko Bočkor tvrdi da ima, ali da se na taj način nitko neće obogatiti.
– Mali poljoprivrednici ne mogu si dopustiti nabavu skupih strojeva i ulagati velika sredstva, a s druge strane, bez modernizacije nema niti očekivanih prinosa. Zbog velikih monopola i uvoza, naša domaća roba stoji, a strana roba loše kvalitete uvozi se po izuzetno niskim cijenama. To za naše vladajuće garniture i prodajne lance, očito nije problem, bitno im je da zarade što više novca, a to što mali poljoprivrednici dišu na škrge, to nikoga u ovoj državi očito nije briga, zaključio je Miljenko Bočkor.
* tekst preuzet iz lista Međimurje, broj 3449