“Kultura prosvjedovanja kod međimurskih radnika nije dovoljno izražena”. To je na konferenciji za novinare u Čakovcu izjavio predstavnik Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske, odgovarajući na pitanje jesu li razmišljali o prosvjedima zbog zaustavljanja proizvodnje u MTČ Tvornici rublja u stečaju, kao što rade radnici problematičnih tvrtki u ostalim županijama.
– Kad postoji i tračak nade za nastavak rada, radnici se ne žele nikome zamjeriti – rekao je Savo Šmitran, povjerenik STOKG-a. Sindikat je, dodao je Šmitran, spreman na prosvjede, ali ne znaju gdje bi prosvjedovali – pred županijom, pred općinama, pred državnim institucijama ili pred kućama kvazivlasnika tvrtke?
Doista, pogleda li se nekoliko godina unatrag, više je tvrtki nestalo bez izlaska radnika na gradskim ulicama, ili ne daj Bože, puta s transparentima u Zagreb. Sjetimo se samo većine tvrtki nastalih pretvorbom i privatizacijom MTČ-a (ostao je na životu još samo MTČ u Štrigovi!), Trgocentra, brojnih manjih tvrtki iza kojih je ostajalo na stotine izgubljenih radnih mjesta…
Jedini prosvjed kojeg su mediji zabilježili je onaj bivših radnika Visokogradnje, no ni oni nisu glasno prosvjedovali kad je tvrtka propadala, nego godinama kasnije, kad se nisu mogli načekati zaostalih otpremnina i plaća koje im je navodno dužna Ingra. Te je prosvjede organizirao Savez samostalnih sindikata Hrvatske na čelu s Franjom Vebleom, koji je uspio nedavno okupiti i vozače Presečki grupe.
No, i njih je jedva uspio nagovoriti da dođu pred kamere i fotoobjektive. Ni oni nisu prosvjedovali zbog gašenja tvrtke, nego zbog zavrzlama u autobusnom prijevozu. Međimurci ne prosvjede ne gledaju kao na zadnju slamku spasa. Najviše što se može organizirati je radnički skup u krugu tvornice ili ispred ulaza.
U STOKG-u navode primjer jedne radnice koja je bila protiv toga da se ide u prosvjede. – Kaj bi se netko smijao iz moje nevolje! – rekla je.
