37-godišnji Čakovčanin Spasoje Todorović je jedan od onih kojeg je sportski talent odveo daleko od rodne grude. Odbojka je "kriva" što se je zadržao u Međimurju, no to nije sve
Autor ovog priloga upoznao ga je vidjevši ga na sportskim
terenima Graditeljske škole u Čakovcu kako neumorno “radi na
sebi”, a ponekad su mu se pridružili i susjedi koji su “skužili”
da je to sportsko usavršavanje drugačije od drugih, a i mi koji
smo daleko od stručnosti u tome smo shvatili da u našem
susjedstvu, susjedstvu tih terena živi jedan otvoreni, elokventni
i sportu privrženi čovjek.
Nije trebalo dugo za upoznavanje, a novinarska znatiželja učinila
je svoje.
Tko je Spasoje?
– Rođen u Bosni i Hercegovini, točnije u Odžaku, 20.09.1983.
Odrastao i završio školu u Modriči, svom rodnom gradu, gradu
odbojke, bivšem šampionu Jugoslavije. Uz školovanje od ranog
djetinjstva započeo s treniranjem odbojke, točnije od 4 razreda
osnovne škole- rekao je za početak, a aludirajući na pitanja
vezana uz odbojku.
– Nakon završene srednje škole zbog upisa na fakultet u Banja
Luci prelazim iz Modriče u tamošnji Borac. Nakon Banja Luke
kratki odbojkaški igrački angažman bio mi je u Srbiju,
točnije Velikoj Pazovu i Obrenovcu. Poslije tih avantura povratak
u Modriču u tadašnjeg i višestrukog državnog šampiona , pa nakon
toga odlazak u odbojkaški klub Napredak Odžak, također šampiona
Bosne i Hercegovine.
Dolazak u Hrvatsku, Međimurje?
– Da, iz Napredka sam došao u OK Centrometal Črečan gdje
sam proveo 7 godina, a nakon toga još 3 u odbojkaškom klubu
Varaždin volley. Nakon treće godine igranja u Varaždinu
završavam igračku karijeru i preuzimam kao trener mlađe uzraste
odbojkaša u Varaždinu s kojima sam osvojio jednu šampionsku
titulu mlađe kadetsko i jednu vicešampionsku. Jednu sezonu sam
proveo u Varaždinu i kao trener prvoligaške seniorske muške
ekipe.
Odlazak iz Hrvatske?
– Da, ali ne daleko. Inače, kao trener radim u dvije
sredine, zadovoljan sam, sve funkcionira po njemačkom sistemu,
precizno i odgovorno, pošteno, profesionalno. Tu se dodatno
školujem na Fakulteti za šport Ljubljana, i već 5 godina djelujem
kao trener ženskih ekipa svih uzrasnih kategorija u OK Lendava.
Lendavske odbojkašice su članice 2. Državna liga i
od nedavno sam ŽOK Sobota iz Murske Sobote – 1
državna liga samo seniorke.
Sportski počeci
– Vezanost za sport datira iz ranog djetinjstva, negdje od 10-e
godine i to se sve nekako okrenulo prema odbojci jer je bila, i
dan danas je, dio povijesti u gradu u kojem sam odrastao, Modriči
i logičan izbor je bio odabrati odbojku- kaže.
U tome je ulogu odigrao i talent
– Talent je važan, ali rad uvijek pobjeđuje, ja sam i kao igrač i
sad kao trener uvijek bio spartanac. Rad, rad i samo rad,
naravno, kvalitetan rad. Kao igrač sam imao sreću odrastati uz
velike šampione i učiti od njih, igrao sam u šampionskim ekipama
i izgradio karakter borca i pobjednika.
Kako se gradila karijera?
– Svaki period karijere je bio poseban, ali najljepši je bio u
Napretku iz Odžaka i u Centrometalu iz Črečana. Borba za naslove,
doprvaka i prvaka u Odžaku, nezaboravno i neponovljivo iskustvo.
Lijepo i prelijepo bilo u Črečanu. Ocijene temeljim jer sam
kao igrač sam igrao u 6-7 klubova, a Međimurski je jedan i
jedini, prvoligaš iz Črečana – CENTROMETAL ČREČAN.
Zanima nas, kako si došao u Međimurje. Stanje u
međimurskoj odbojci?
– Zaslužni za moj dolazak u Centrometal su bili Jadranko Kirić,
Srećko Horvat i Mladen David. Tajnik, trener, dopredsjednik
i predsjednik. Stanje u međimurskoj odbojci je bilo odlično,
stabilno i kvalitetno. Tada je bilo talenata, za danas nisam
previše upućen ali vjerujem da ih ima, samo ih treba kroz rad
pronaći- kaže o počecima, a za stanje o odbojci će reći:- Stanje
u odbojci u Međimurju je za mene nepoznanica, osim mog bivšeg
kluba iz Črečana. U Črečanu su uvijek kockice bile
posložene na visokom nivou, vjerujem da je i sad tako.
Zbog čega si napustio hrvatsku odbojku ?
– Odbojku u Hrvatskoj sam napustio iz prostog razloga jer se
ukazala šansa za rad u Sloveniji i trebao sam osobno neki novi
izazov u karijeri kao trenera jer sam karijeru igrača prekinuo u
Varaždinu zbog problema s leđima, odnosno bolovima u njima.
Slovenija?
– U Sloveniji su me primijetili na utakmicama još dok sam bio
igrač, bilo je čak i pregovora da igram za neke klubove u
Sloveniji. Igrali smo niz prijateljskih utakmica i valjda sam im
bio zanimljiv kao trenerska figura.
Inače, ne bih uspoređivao odbojku u Hrvatskoj i Sloveniji jer je
to teško. Teško je uspoređivati različite kulture i
pogled na šport. Odbojka je u svakom slučaju kvalitetna u obje
zemlje.
Što ti je odbojka dala u životu?
– Kao igrač se dičim s uspjesima u Bosni i Hercegovini, igrao sam
u šampionskim ekipama i svaka je na svoj način bila posebna.
Najveći rezultat, čast i ponos za mene je da sam u svakoj
ekipi bio kapetan.
Što ti želiš ‘dati’ njoj?
– Prije svega želja za promovirati šport, “zaraziti” što
više mladih s odbojkom, okušati se u nekom od top klubova u
Italiji ili Turskoj i biti dio reprezentacije, kao dio stručnog
štaba.- kaže s puno optimizma.
Riječ, dvije o obitelji?
– Dvije prekrasne kćerke, Tia i Nika, obje sportašice. Tia
odbojkašica, a Nika tenisačica. Supruga Karmen, žena od
koje sam puno naučio i kojoj sam zahvalan za sve, uz koju se
okupljamo svi, ona nas pokreće jer je neiscrpni izvor ljubavi.
Zahvalan sam za njenu potporu i razumijevanje, a najviše za svu
pažnju koju pokazuje prema našim kćerkama. Uz njih su tu, u
Međimurju još i moji drugi roditelji, punica i punac, Marina i
Stjepan Hoblaj.