Titulu su mu dodijelili u Abu Dhabiju: 'Šah bez obzira na dob djece može poboljšati njihovu koncentraciju, strpljenje i upornost'
U Abu Dhabiju na kongresu svjetske šahovske organizacije (FIDE) dodijeljene su titule za šahovske suce. Na tom kongresu spomenulo se i ime našeg današnjeg sugovornika. Saša Stanković iz Štrigove postao je međunarodni sudac što je najviša sudačka titula.
Kada bi uspoređivali s titulama šahovskih igrača, Saša je postao šahovski velemajstor. Ovo je ogroman uspjeh za Sašu Stankovića kojemu je šah od malih nogu omiljena igra. Kako je sam Saša rekao: “Lijep je osjećaj kad se jedan životni cilj ostvari…srećom da ih ima još mnogo” – poznavajući našeg sugovornika, ne sumnjamo u uspjeh.
– Mnogi će kazati: “Ah, šah, to je igra i pomicanje figurica”…da! Ali šah je jedna čitava neiscrpna nauka o kojoj su napisane tisuće knjiga i koja seže u daleku prošlost te ima duboke korijene koji datiraju još iz 6. stoljeća u Indiji. Kad se čovjek jednom zarazi tom igrom, teško da će se više ikad odviknuti. Šah postaje ovisnost i veliko odricanje. Ja sam odabrao taj put, posvetio se tome, zacrtao si neke ciljeve koji se sad polako ostvaruju.
Imam dvoje djece, Mateo (20) i Elena (18) su također krenuli mojim stopama. Elena je bila vrlo perspektivna, imala odlične rezultate kao višestruka prvakinja Međimurja, treća i peta u Hrvatskoj ali ipak za šahovskom pločom treba satima sjediti i vježbati što je teško za mlade ljude pa se radije posvetila društvu i odbojci gdje je također vrlo uspješna i brani boje naše Štrigove. Mateo također voli šah te polako ali sigurno ide mojim stopama. On ima dobre rezultate, a najbolji mu je osvajanje osmog mjesta na prvenstvu Hrvatske u Rapcu. Čak se i supruga Blaženka zna pohvaliti da je u šahu bila prvakinja svoje škole, ali to je neprovjerena informacija (osmijeh). Ona daje veliki doprinos svemu tome tako što ima razumijevanja za stalne izostanke sa nedjeljnih ručkova te večeri i večeri provedene za kompjuterom i šahovskom pločom. Da bi sve to funkcioniralo potrebna je i podrška na poslu. Radim kao instruktor u autoškoli i samim time imam sreće što si mogu radno vrijeme prilagođavati potrebama i aktivnostima. – započinje naš razgovor Saša te nastavlja:
– Moj otac je bio šahista. Bavio se dopisnim šahom, bio je prvak Hrvatske u tome. To nije bilo doba računala, već je šahovska ploča bila na stolu i tu su se danima radile analize. Ja sam također morao sjediti za pločom i vukao sam poteze koje je on smislio. Bio sam daljinski upravljač. To je bilo davno, nisam još išao ni u školu, nisam još znao ni čitati i nisam to volio, ali morao sam. Nekad nije bilo “neću” ili “ne da mi se”. Malo pomalo, zavolio sam taj šah, te krenuo na razna prvenstva. Nažalost, roditelji su se razveli, nije postojao šahovski klub u Štrigovi te nisam imao gdje trenirati.
Sjećam se da su dolazili Kovačić Stanko i Strelec Anđela koji su znali igrati, pa ih je majka zamolila da mi tu i tamo budu treneri, da odigramo koju partiju. Najbolji rezultat ostvario sam 1980. godine na prvenstvu Hrvatske u kategoriji mlađih pionira kad sam podijelio treće do peto mjesto. Sjećam se da sam u zadnjim kolima igrao protiv prvaka Hrvatske Stanić Zorana te da su večer prije došli do mene treneri Majić Gorana da me pripreme za tu partiju te da pokušam iznenaditi prvaka i tako omogućiti njihovom igraču prvo mjesto. Nisam uspio, nakon pet sati igre, izgubio sam tu partiju, ali borbeno. Čestitali su mi.
Davne 1985. godine nazvao me Resman Branko i rekao mi: “Štrigova osniva šahovski klub, dođi”. Klub se zvao “Sloga” Štrigova. Igrao sam na pločama za omladince. Treninge smo imali u prostoriji kluba koji se nalazio iznad tadašnje “mjesne zajednice”, to je današnja policijska postaja u Štrigovi. Bili smo dobri, svake godine sve bolji, Resman Branko je bio vrlo ambiciozan te je klub iz godinu u godinu bio u višoj ligi. Tada sam obnašao funkciju kapetana štrigovskog kluba. Na vrhuncu svoje igračke karijere, postigao sam titulu majstorskog kandidata. – govori nam sugovornik.
U Abu Dhabiju na kongresu svjetske šahovske organizacije (FIDE) dodijeljene su titule šahovskim sucima. Saša Stanković postao je međunarodni sudac.
– U klubu se pojavila potreba za šahovskim sucem, mečeve je trebao netko suditi. Nisam bio zainteresiran. Priznajem, pristao sam na nagovor. U Varaždinu sam 2000. godine položio ispit i postao klupski šahovski sudac. Obaveze su me malo “pritisle” te nisam imao više vremena za aktivnim igranjem, rezultati su bili sve lošiji. Volio sam šah ali nije bilo vremena za treninge te mi je forma počela opadati. To me mučilo jer ono čemu se posvetim želim što bolje izvesti. Tako sam odlučio da ostanem u šahu, ali da pređem sa druge strane stola, u sudačke vode. U međuvremenu, štrigovski šahovski klub imao je već previše igrača, te je odlučeno da se osnuje još jedan, “bratski” šahovski klub u Gornjem Mihaljevcu. Tako sam i ja prešao u taj klub da pomognem njegovom razvoju.
Svoju šahovsku karijeru sve više usmjeravam kao šahovski sudac sa ambicijom da odem do vrha. U Čakovcu se 2007. godine održao seminar za županijskog suca, položio sam i taj ispit. No da bi vodio neko natjecanje na državnoj razini, trebalo je imati rang državnog suca, 2009. godine mijenja se rukovodstvo te se obnavlja Hrvatska udruga šahovskih sudaca. Postajem delegat u Skupštini te udruge i član Nadzornog odbora. Želja mi je bila položiti ispit za državnog suca. Seminar se održao u Rijeci, bilo je daleko, ali otišao sam na taj seminar i položio ispit za državnog suca. Prvo veće natjecanje koje sam sudio bilo je pojedinačno juniorsko prvenstvo Hrvatske koje je odigrano u srpnju 2010. godine na Bjelolasici.
Bio sam zamjenik Cvetnić Vladimiru, glavnom sucu i predsjedniku udruge šahovskih sudaca. Bila je to velika čast i priznanje za mene. Uslijedila su kadetska prvenstva Hrvatske, 1. juniorska i kadetska liga, ali opet da bi negdje bio postavljen kao glavni sudac, trebalo je ostvariti i titulu FIDE suca. Rekoh sebi, moram, pa šta košta da košta. Seminar je organiziran u Šibeniku u turističkom naselju “Solaris”, 2013. godine. Bilo nas je kandidata iz više zemalja Europe. Ispit je bio težak. Nisu svi prošli, ali ja sam se dugo i dobro pripremao za taj ispit i nije bilo problema. Postao sam FIDE sudac! – ponosno ističe Saša te nastavlja:
Jedan cilj bio je ostvaren, biti FIDE sudac nije mala stvar. Nema ni jedan osim mene sa tom titulom u našoj regiji, ali do vrha ostala je još samo jedna stepenica. Postati međunarodni sudac. Za tu titulu ne treba više ispita, potrebne su samo norme sa vrhunskih i krovnih natjecanja. Dakle iskustvo. Narednih sedam godina sudio sam sva vrhunska natjecanja u Hrvatskoj, sve prve lige, pojedinačna natjecanja. Sakupio sam dovoljno normi, koje su proslijeđene u FIDE, te sam na posljednjem kongresu FIDE održanom u Abu Dhabiju priznat kao međunarodni šahovski sudac. San i cilj mi se konačno i do kraja ostvario. Trebalo je jako puno vremena, truda, a i novaca da se to postigne.
Već kao FIDE sudac mogao sam suditi međunarodne mečeve, i natjecanja. Sa titulom međunarodnog (International Arbiter, IA) suca na istim natjecanjima mogu biti i glavni sudac. Sva vrata su sad otvorena. Naravno, bez obzira što je IA titula najviša i tu se unutar te titule radi rangiranje koje je bazirano na iskustvu sa suđenja velikih natjecanja. Naravno, mogu suditi svjetska prvenstva u šahu.
U Poreču sam 2015. godine bio jedan od sudaca na Prvenstvu Europe za mlade. Bilo je oko 1000 natjecatelja. Kad god razgovaram sa nekim laikom, prvo što me pita je: “Što će uopće šahovski sudac? Čemu on služi”? Šahovski sudac je izuzetno bitan na natjecanju da sve prođe kako treba. Igrači su za vrijeme partije strahovito napeti, koncentrirani i često za loš potez traže krivca. Vele da su šahisti pametni, i jesu, nažalost i previše. Do te mjere da su uvijek u pravu. U djeliću sekunde jedna banalna situacija eskalira od verbalnog, pa sve do mogućeg fizičkog incidenta, gdje uvijek padaju teške i ružne riječi. Bio sam svjedok situacija gdje je na kraju i policija trebala intervenirati. Poslije, kad se strasti smire, svi se ispričavaju. Sudac se tu i te kako dobro treba znati snaći, ostati hladnokrvan, a za to treba dobro poznavati ljude i biti dobro pripremljen znanjem i mora biti samouvjeren.
Jedna partija traje po 6 i više sati, a ovisi o jednom nepreciznom potezu, gdje tih 6 sati postaje uzaludno, i tad su igrači jako razdražljivi. S druge strane, sudac ima pripremnog posla oko jednog natjecanja dobrih nekoliko dana prije takmičenja, te obrade podataka nakon natjecanja. To su sve zadaci koji se ne vide, a postoje. – govori nam sugovornik.
Saša Stanković igra za šahovski klub Gornji Mihaljevec. U šahovskom klubu Gornji Mihaljevec obnaša funkciju tajnika kluba, a uz to i kapetan je kluba. Također, djeluje u šahovskom savezu Međimurja već dugi niz godina, organizira praktički sva natjecanja koja se u Međimurju odigravaju, predsjednik je natjecateljske komisije. Dugi niz godina je djelatnik Hrvatskog šahovskog saveza kao Povjerenik za lige Sjever, i to čitavih 13 godina, a posljednje 3 godine je glavni povjerenik za sva šahovska natjecanja u Hrvatskoj. U udruzi šahovskih sudaca je predsjednik Nadzornog odbora, kao i predsjednik ogranka Sjever. Organizirao je brojne seminare za stjecanje zvanja šahovskog suca, više od 60 šahista tako je promovirao u suce, od klupskih do državnih.
– Brojne studije su pokazale koliko pozitivnih funkcija potiče šah. Šah bez obzira na dob djece može poboljšati njihovu koncentraciju, strpljenje i upornost, pomaže u razvoju kreativnosti, intuicije, pamćenja, analitičkih vještina te sposobnosti donošenja odluka. Šah nas također podučava da budemo odlučni, motivirani te potiče sportski duh. Šah je jedan od rijetkih sportova kojim se čovjek može aktivno baviti čitav život. – završava naš razgovor Saša.