PONOS DONJE DUBRAVE Supružnici Katarina i Mijo Frančić fotografijom se bave već 44 godine

Revni posjetitelji donjodubravskih kulturnih događanja, a pogotovo izložbi fotografija, ne sjećaju se da ih je netko tako ugodno iznenadio svojom izložbom kao njihovi sumještani, supružnici Katarina i Mijo Frančić

Oduvijek radišni, nadasve točni i samozatajni ‘fotkali’ su kao mladi bračni par svoje bolje sutra. Odgojili dvoje djece koji su ne mali broj puta vikendima i povodom drugih ‘fešti’ bila sama jer su mama i tata morali ići ‘slikati’. Srećom tu je bila baka, no tata i mama su drugo. I tako se ‘posmeknuo’ jedan radni vijek koji još uvijek traje…

70-godišnja Katarina rado se je odazvala zamolbi novinara našeg portala, doduše uz dosta nagovaranja, da kroz nekoliko zanimljivih pitanja, odnosno odgovora sebe i supruga približi ljudima u čijoj je službi su gotovo 44 godine. Ljudi ih u ovom kraju znaju kao ‘slikare Katicu i Mišku’, a mnogi pamte Katičinu poslovičnu izreku: – Pripazite!

Njome i dalje usmjerava ljude ispred njezinog objektiva da se se usredotoče, bar na trenutak, na nju i posao koji radi jer želi da svaki na fotografiji ispadne ljepši, od ljepšega. Zato je i ranije spomenuta izložba tako i nazvana.

Katicu i Mišku zna cijelo donje Međimurje, susjedno prekodravlje. No, što mi znamo o njima? Na upit, što Katarini danas znači fotografija, jučer i danas, ona će reći…

– Fotografija je za mene pojam koji me prati cijeli život. Rođena sam 1950. kao jedino dijete u obitelji – priča Katarina i nastavlja: – Moj otac Julio Kuzmić, rođen 1915. godine otvorio je fotografsku radnju u Donjoj Dubravi ubrzo poslije Drugog svjetskog rata. Kao trinaestogodišnji dječak nesretnim slučajem postao je invalid, kretao se u kolicima pa mu je u poslu pomagala supruga Terezija – moja majka. Odrastala sam  pomažući tati, usput upijala fotografske vještine. 1967. godine završila sam fotografski zanat. 1970. godine tata odlazi u mirovinu, a ja preuzimam radnju i tu je drugi početak – kaže te dodaje kao su ona i suprug otvorili zajedničku fotografsku radnju 1976. godine i ona je još uvijek tu.

Kada smo je pitali od koga je izučavala tajne fotografije, rekla je kako je je prvi učitelj bio tata, a da je na doškolovanje odlazila u Čakovec cijenjenoj fotografkinji Olgi Merlić.

Svako novo vrijeme tražilo je sve zahtjevnije fotografije. Kako ste se tome prilagođavali kao stručnjaci, a kako s opremom?

– Kao u svakom poslu, tako smo se i mi prilagođavali novim tehnologijama, stalno mijenjajući opremu. Oduvijek smo sve odrađivali sami, od fotografiranja, razvijanja negativa, retuširanja negativa, do gotove slike. Počeli smo s crno bijelom analognom fotografijom, nastavili sa color fotografijom, da bi danas to bila digitalna fotografija – ukratko će i jednostavno Katarina.

Što dobra oprema znači jednom fotografu danas? Je li tako bilo i nekada?

– Bez dobre opreme teško možeš dobiti kvalitetu. To pravilo vrijedi oduvijek – reći će kratko.

Čuvate uspomenu na obiteljsku, fotografsku prošlost. Što je od toga najstarije?

– Ako se odnosi na opremu, čuvamo fotoaparat Voigtlaender Compur kojim je počeo raditi tata, zatim retuš stol izrađen oko 1940. godine. Najstariji je ipak drveni fotoaparat  iz Beča, otprilike star 150 godina.

U mjestu kažu da si takav trud za prikazivanje jedne izložbe još nitko nije dao. Što su te subote, 1. veljače ljudi, njih 196, mogli vidjeti?

– Na izložbi su bili izloženi fotoaparati, oprema i sve vrste filmova koji su se koristili od 1946. do 2000. odnosno do digitalne obrade, također oko 350 fotografija vezanih uz sve prigode života u Donjoj Dubravi snimljenih u tom razdoblju, plus slike mladenaca do danas. Fotografije su bile raznih veličina – od 6 x 9 cm do 100 x 180 cm – opisala je.

Kako ste birali fotografije. Koja je bila najstarija i što je predstavljala?

– Dio fotografija smo imali, a neke iz doba oko 1950. – 1960. sam potražila među starim fotografskim pločama. Odabrane su one koje govore o životu i društvima u to doba. Najstarija je iz 1948. godine, grupna svadbena, a ima i starijih, ali ne znam sa sigurnošću godinu nastanka – kaže Katarina i dodaje kako su najveći interes pobudile   fotografije starije od 50 godina. Na tim fotografijama ima puno dragih osoba koje više nisu među nama – kaže s nostalgijom.

Koliko vam je vremena trebalo za postavljanje izložbe i tko vam je u tome pomagao?

– Za samo postavljanje trebalo je dva dana, za izglancati opremu dva tjedna, za realizirati dva mjeseca. U pripremi je pomagala obitelj, a postaviti su pomogle Štefica i Janja Kovač, pa im ovim putem zahvaljujem.

Ono što nas posebno zanima, imate li u fotografskom obrtu nasljednike?

– Nažalost ne – rekla je tužno.

Povucite paralelu fotograf jučer – fotograf danas?

– Nekada fizički teže, danas zahtjevnije.

Jeste li u fotografiranju imali svoje uzore?

– Oduvijek sam nastojala raditi prema vlastitim zamislima – iskreno će.

Za kraj, kako još dugo uz profesionalnu fotografiju?

S uzdahom je rekla: – I ja se pitam…

Što vam je ona donijela?

– Vežući svoj život uz profesionalnu fotografiju doživjela sam mnoge lijepe trenutke, veselila se u sretnim događajima, proživljavala tugu u žalosnima. Sretna, jer fotografije ostaju svjedoci vremena koje prolazi – rekla nam je žena svjedokinja, kako je sama rekla, lijepih i onih manje lijepih trenutaka i dodala da, kad bi se ponovno rodila krenula biti roditeljskim stopama.

Ona je ponos Donje Dubrave, zaštitni znak koji će takvim ostati jer je mjestu ostavila toliko toga što će podsjećati na Katicu i Mišku.