- Lovcem sam postao ne zato da ubijam divljač nego da se družim s dobrim ljudima, a jednako tako je i s vinom, koje mi je donosilo zaradu, ali i prijateljstva, stara i nova, rekao nam je Franjo
Studeni je mjesec u kojem lovci štuju i slave svog nebeskog zaštitnika Svetog Huberta, a tim povodom razgovarao sam s dvojicom najstarijih međimurskih lovaca (veterana) Franjom Karlovčecom iz Zaveščaka čiji ste (raz)govor mogli već, dragi čitatelji ranije pročitati na našem portalu, a sada objavljujemo razgovor s drugim veteranom lovstva u Međimurju, Franjom Lebarom iz Železne Gore.
I Karlovčec i Lebar uz lovstvu imaju svoje poslove koji su im bili osiguravatelji življenja. Karlovčec je urar (vurmohar),a Lebar vinogradar i vinar. Kao i kod Karlovčeca, tako i kod Lebara nismo tražili da odjenu lovačke odore, jer cijenimo njihove godine s kojima je došao i napor kod odjevanja.
U toplom Lebarovom domu u Železnoj Gori, dijelimo njegovu samoću nakon što ga je napustila (umrla) njegova družica Julijana, a sada skrb o njemu vode obitelji njihovih kćerki Danice i Jasne. Mnogo puta smo razgovarali s pravim gospodinom Franjom i malo nam je teško pitati ga nešto novo, nešto za što već nismo pitali i što ne znamo. No, kako naš portal svakodnevno dobiva nove čitatelje, ‘pravit’ ćemo se kao da ništa o Lebaru ne znamo. Te ga pitamo kada, odnosno koje je godine rođen?
– Zdavnja je to bilo, pet državnih vlasti ili država sam proživio, i odmah Vam velim kako je ova Hrvatska najbolja država od svih dosadašnjih (Država SHS, Kraljevina Jugoslavija, Mađar(ija)ska, NDH, SFRJ i Republika Hrvatska) i nikada se bolje nije živjelo. Rođen sam 19. studenog 1924. godine, ovdje u Železnoj Gori.
Primjećujemo kako Vam je pred nekoliko dana bio rođendan i to poluokrugli 95., pa čestitamo!
– Hvala, hvala Vam lijepa! Sad velim kak sam jednako blizu stotki kak i devedesetki, samo kaj ve sve dalje idem od devedesete prema stotki. A ne živim 100 na uru. Jako brzo su mi prošle ove godine života i sve do smrti supruge Julijane sve mi je bilo lijepo, a sada mi je teško, premda su mi kćerke i njihove obitelji uvijek pri ruci.
Kada ste postali lovac i što Vas je tome dovelo?
– Lovac sam postao po dolasku iz vojske 1948. godine. Bilo je nas petero koji smo rekli da idemo osnovati ili nastaviti lovačko drušvo koje tijekom II. svjetskog rata nije djelovalo. Povod je bila želja za druženjem, a ne toliko lovom, premda je tih godina bilo jako puno divljači. Bilo smo jako disciplinirani, ali veliki prijatelji i kolege. Danas na žalost divljači je sve manje, jer modernizacija u poljoprivredi nije donijela ništa dobro lovcima. Sjećam se kako smo poslije II. svjetskog rata morali za ‘državu’ ustreliti 60 zečeva za mjesec dana. Mi smo ih toliko ustrjelili jedno dopodne. Toliko je zečeva bilo. Srna je bilo jako malo, a danas ih je jako puno. Vidite, kak se to sve spremenilo.
Jeste li imali vlastiti lovački dom gdje ste se družili nakon lova i odmarali umorne noge?
– Ha, ha, ha…, odmarali noge??? Bili smo mladi, zdravi i fletni kak jeleni, Doma nismo imali, pak smo se nakon lova sastajali naizmjenično kod članova društva. Kako je onda država bila Jugoslavija i nije bilo strogih granica, često smo se družili s lovcima iz susjedne Slovenije, ponajprije s onima iz Razkrižja. S njima smo se načešće sastajali i družili kod dragog nam prijatelja i upravitelja Štrigovskog vinskog podruma Viktora Belovića. To nigdra ne budem zaboravio. Viktor je znao narezati meso z tiblice i klobasice, a podrum je imao dobro vino, te smo često doma dolazili kasno u noć.
Onda pak su doma bile nevolje. Ja sam se više bojao i sramio pred roditeljima nego pred suprugom, makar sam bio odrastao, dobro sam poznavao strah pred njima. Onda sam do druge nedjelje bio dobar, onda pak znova s pajdašima strah u zaborav i za stolom i kupicom do polnoći. I tak puno puta. No, nikada nismo pčinili nikakvo loše djelo, nego jednostavno nam je bilo lijepo. I zato naglašavama, nije meni bilo stalo da lovim divljač, nego da se družim s ljudima!
Jeste li uz lovstvo imali svoj vinograd, kao godinama poslije i devedesetih prošlog stoljeća kada smo se upoznali?
– Ne, svoj vinograd nisam imao, nego samo gorice od roditelja. I mojih i ženinih. Naš prvi vinograd zasadio sam 1953. godine i tako je počelo moje vinogradarstvo i vinarstvo, s time što smo prvih godina i desetljeća grožđe uglavnom predavali u štrigovski podrum, a tek kada smo dobili geografsko porieklo, sve više smo doma prešali. Vi to znate, ali za one šteri ne znajo, hoću naglasiti kako je Baltazar Jalšovec Bolta iz Štrukovca kao saborski zastupnik i kasnije kao potpredsjednik Hrvatskog državnog sabora jako puno učinio za nas međimurske vinogradare. On nam je pomogao a smo za naše vinoo dobili Geografsko porijeklo, što je svima kasnije puno značilo, kada su krenuli u vinarstvo. Stoga sam mu ja osobno, kao i kolege Ivan Karlovčec, Martin Jakopić, Franjo Lovrec i Augustin Bobnjar jako, iskreno i od srca zahvalni. Vi ste nas jednom spojili i prosio bih Vas ako bi to željeli ponoviti. Jer ‘luč de nam se počasih zaprla’, pak bi lejpo bilo da se još jednom mi ‘pioniri z belimi losi ili bez njih zijdemo’. Kako je s vinogradom i vinom bilo sve više posla, tako mi je sve manje vremena ostalo za lovstvo, no s njime nisam nikada prekidao.
Idete li kada u lov i zovu li Vas sadašnji lovci na druženja?
– Zvali su me sadašnji lovci u LF Fazan, ali ne mogu ići. Noge su stare, a srce sve slabije. I kaj da im smetam. Do svoje 86. godine sam se osječao kao dečko, mogao sam hodati, žuriti se i sve je išlo kak po loju, ali….
A čujem kako se lijepo druže i često puta kuhaju gulaš, imaju dobro vino i lijepo im je . I neka tako bude. Vidite, kad sam bio mlađi lovac, mi nismo kuhali gulaš niti pekli roštilje. ‘Zakon’ je bio ‘jeger’ salama koju su lovci jako voljeli. Onako bi se sastali, narezali jeger i luk i uživali. Na ilometre je po jegeru dišalo. I k tome dobro vino. A jegera tu kod nas neje bilo pak nam ga je svaki četvrtak dovozio mesar iz slovenske Gornje Radgone, zvao se Fras. Kasnije smo odlazili ‘na pečenke’ kod Romana i Zorice Knezić tu dolje v Štrigovu. Kakve su to pečenke bile! Za triput prste za njima polizati. Sve je onda bilo lijepo jer smo mlađi bili, a sada neka ovim, sadašnjim mladima bude lijepo. Jako je lijepo lovac biti!
Kada smo bili kod Vašeg znanca i lovca s najduljim stažem, Franje Karlovčeca, požalio se kako je nekim po njemu zakulisanim igrama ostao bez puške. Imate li Vi svoju pušku?
– Idem po nju kaj Vam ju pokažem. (Rekao sam kako nije potrebno, jer čovjeku vjerujem). Imam pušku, ali ne strijelam iz nje, jer ne hodam u lov, a niti je kome posuđujem. Imam odraslog unuka Tomislava i njemu pušku predajem. On je položio ispit za lovca i sretan sam što će biti moj nasljednik. Načekao sam se nasljednika, ali sada mogu kazati kako se isplatilo čekati. Sada on bude u Lovačkom društu Fazan u Štrigovi, i htio bih da bude tamo puno godina. Duže nego sam ja bio. Je, još Vam moram reći kako sam 1961. godine kupio Fičeka (Zastava 750) prvi u ovom kraju. Bio sam ponosan, ali s vremenom sam se znao rasrditi, jer je stalno nekoga trebalo voziti u Čakovec u bolnicu. No poslije su i drugi imali aute, pak više nisam bio dežurni vozač.
Bio sam još snažniji vinogradar i vinar, vina su mi dobivala zlatna odličja, a odgojio sam članove obitelji koji danas žive s vinom i od vina. Perjanica je unuk Damir koji mi uvijek donese vino kaj se okrijepim. Sada i Vama natočim. Dobro jer drugačije biti ne može, kada ga se uzgajao sa srcem, kao što sam ga ja srcem i dušom stvarao. Sada je srce slabije, ali uz drage ljude i dobro vino snažnije zakuca.
Srce lovačko i vinogradarsko neka kuca i noge neka Vas dobro služe, rekli smo Franji Lebaru na odlasku.