U Međimurju i šire ga znaju po nadimcima Energija, Pozitiva. Obratio se našem mediju i moli za pomoć...
U Međimurju i šire ga znaju po nadimcima Energija, Pozitiva. Nadimci su to koji ga i karakteriziraju. To je čovjek koji svoji biciklom ‘kruži’ diljem Lijepe Naše noseći iz Međimurja pozitivne vibracije. – Policija, policija – povici su koji ga spašavaju.
Obratio se našem mediju, no razlog je držao u tajnosti. Dogovorili smo sastanak u srijedu, 13. studenog. Nije želio da se nađemo u njegovoj obiteljskoj kući u Svetom Juraju u Trnju. – Ja sem za pol vure v Čakovcu! – kazao je.
– Dragec, kiša pada kao iz kabla, nikoga nema vani, kamo ćeš s biciklom – pokušali smo ga odvratiti od puta. – Vi čekajte gdje smo se dogovorili! – bio je kratak. I doista. Žuto prepoznatljivo odijelo i on na biciklu na mjestu sastanka. Nije ga smetalo što je odijelo bilo mokro. – Nije to nikaj, nafčeni sam ja i na to! – rekao je kratko.
– Oprostite što vas gnjavim, što vas koristim da preko vas javno progovorim o tome koliko i gdje mi prijete i napadaju ljudi s kojima se gotovo svakodnevno susrećem – početak je priče koja je potrajala dugo, vrlo dugo jer je ‘naš’ Pozitiva iznio puno detalja, od ataka na njegovu imovinu, osobne stvari, pa do fizičkih napada kojima je sve češće izložen.
Kazao je kako se je unatrag godinu dana to intenziviralo. Otuđivanje imovine uredno je prijavio policiji, počinitelji su pronađeni, dobio je pravne pouke što činiti u tim prilikama, no usput je dodao kako on to ne želi, nema za to ‘peneze’, a boji se i posljedica nakon eventualnih susreta na sudovima s počiniteljima nedjelja.
– Od svega kaj su mi pokrali, najteže mi je pala krađa mobitela u kojem imam pohranjene brojeve veza dobrih ljudi iz cijele Hrvatske. Nikaj zato, bum se ja pobrinul da ih nekak dobim – rekao je.
I tada dolaze događaji koji ga najviše bole.
– Počele su me skupine Roma presretati na biciklu, neki da me zastraše, da me izvrijeđaju, nažalost bilo je i pljuski – tužno će. Nije želio u detalje, no nije mogao prešutjeti događaj od nedavno kod Pribislavca kada ga je presrela skupina četvorice mladih Roma, starosti između 20-30 godina. Jedan od njih ga je bezrazložno ošamario. Rekao je kako mu se od toga zavrtjelo u glavi. Kada je počeo dozivati policiju, nasilnici su se hladnokrvno udaljili. Boli ga što je to gledao jedan prolaznik koji nije niti pokušao nešto učiniti u korist njegove zaštite. Kasnije mu je rekao kako se bojao da ne bi u konačnici i on imao probleme.
– Kakvi smo mi to ljudi!? – upitao je i dodao kako je ove godine biciklom putovao do Dubrovnika. Prošao je 930 kilometara, na put je krenuo bez predrasuda i straha, ostvario je cilj, vratio se kući bez da je imao bilo kakve probleme, u čemu smo ga pratili i podržavali.
– Naprotiv, u nekim sredinama su mi ljudi u prolazu pljeskali – istaknuo je i dodao: – Izvan Mure i Drave mi plješću, a unutar tih granica me šamaraju!? – slikovito će.
Dragutina život nije pazio, još manje mazio. Majka mu je umrla sa 63 godine, otac 9 godina poslije. Svjedočio je njihovim bolnim umiranjima. Obitelj se potom brzo raspala. Sestra je otišla od kuće s 15 godina, brat kasnije. On je sa 16 godina bio podvrgnut operaciji kralježnice. Danas su svaki u jednom dijelu Europe. Njegova derutna kuća zjapi prazna. On se je, s mirovinom od 1.450 kuna, okrenuo životu na dva kotača za koji se je uvjerio da ga izvlači iz melankolije. Neki mu kažu, da je doma ne bi imao takve probleme.
– Ne, ne mogu mirovati. Raduje me što me veliki broj ljudi shvaća, zna, što mi pomažu, doniraju me, sponzoriraju. Raduju me susreti, poznanstva – kaže i dodaje kako su mu ta poznanstva daju energiju, da pozitivno misli i djeluje. – Nema stajanja – dometnut će.
Tražio je da sve to obličimo u što kraći vapaj – Dragec traži
zaštitu. I još mu je želja da ne mora po prometnicama zvati
policiju.
