Moj sin na nogomet je krenuo dok sam ja još igrao u Njemačkoj - kaže Danijel Štefulj
Baš sam neki dan bio s mamom na kavi i pričala mi je da sam već s
tri godine uvijek imao loptu pokraj sebe. Kao da sam od prvih
koraka znao čime ću se baviti.
Kad sam nakon nekoliko godina postao svjestan toga da je tata
profesionalni nogometaš, i to jako dobar, dobio sam još veću
volju za nogometom – kaže uz osmijeh Daniel
Štefulj (19), mladić iz međimurskog sela Nedelišća,
kojeg je HNK Rijeka poslala na posudbu u Varaždin u kojoj je
igrao kao dječak.
Tako se to ponekad poklopi, tako se to ponekad zatvore krugovi,
no to što se vratio u klub u kojem je počinjao karijeru, za
Daniela nije zatvaranje poglavlja nego otvaranje novih
mogućnosti…
Razvijao se i u NK Zagrebu
– Ne znam razlog zašto sam u Varaždinu na posudbi, ali vjerojatno
u Rijeci misle da je to bolje za mene. Prihvatio sam bez dvojbe
ponudu jer je važno da igram i skupljem minute i iskustvo. No,
tko zna, možda bih i u Rijeci imao mogućnost igrati svih 90
minuta. Uglavnom, zadovoljan sam u NK Varaždinu, svi su me dobro
prihvatili, bio sam već tu i poznajem dosta igrača. Dobro se
slažemo – napominje Daniel koji je rođen u Langenhagenu u
Njemačkoj, a u Hrvatsku se s obitelji preselio s osam
godina.
Igrao je pomalo i u Njemačkoj, no ozbilnije se prihvatio lopte u
Međimurju, u Čakovcu. Nakon toga je otišao u Varaždin, a kad je
pala konačna odluka da će se profesionalno baviti nogometom,
otišao je u NK Zagreb jer je, pojašnjava, tamo zbog bolje
nogometne škole mogao više napredovati.
– Potom su me pozvali iz Rijeke da dođem k njima, otišao sam i još više napredovao, ušavši u seniore. Ovdje u Varaždinu nam dobro ide, mogli smo, s obzirom na to kako smo igrali, i više bodova izvući. Trebali smo neke utakmice pobijediti, no možda je nedostajalo malo sreće i bolje igre. Po meni, rezultati su dobri, pobijedili smo čak i Dinamo! Vidi se da možemo igrati sa svakim i svakoga pobiejditi – kaže Daniel.
Ističe da mu je pobjeda nad Dinamom bila najljepši trenutak, a i prva pobjeda protiv tog kluba otkako igram nogomet. A malo je nedostajalo da i igra za Dinamo.
– Imao sam ponudu iz Dinama kad sam bio u Varaždinu, mislim da u sedmom ili osmom razredu. No, moji se roditelji nisu mogli odseliti sa mnom u Zagreb kako bi se brinuli o meni, pa smo odlučili pričekati i eventualno pokušati nakon osnovne škole, kad upišem srednju u Zagrebu… No, na kraju nije bilo ništa od Dinama – otkriva. Uzor u nogometu mu je, napominje, jedino njegov otac.
– Za pet godina? Negdje u inozemstvu. Na primjer, u Bundesligi. No, prije toga još moram poraditi na sebi, da sve dođe na svoje mjesto – odgovara.
Za pet godina u Bundesligi
Tata Danijel ne bi imao ništa protiv da za pet
godina igra u domaćoj ligi, primjerice za HNK Rijeku, s kojom ima
ugovor, i da s Rijekom nastupi u Europskoj ligi koju taj klub, po
njemu, i zaslužuje igrati, pa da tek onda, kad se dokaže, ode u
neki strani klub. – Jabuka ne pada daleko od stabla – smije se
Danijel, koji se prisjeća prvih sinovljevih nogometnih koraka
“gore u Njemačkoj”.
– Već smo ga tada, da se tako izrazim, aktivirali za nogometaša.
Nećemo ga valjda u košarku baciti… Počeo je trenirati kad sam
igrao u drugoj njemačkoj ligi, u Paderbornu, u koji su otišli
2005. godine. Ide sve svojim putem, Daniel se razvija pozitivno,
prošao je školu nogometa i vidi se kvaliteta i rad bivših
trenera, pokazalo se da ima i talent i kvalitetu jer inače ne bi
bio tu gdje jest. Napreduje, mada uvijek ima prostora za više uz
kvalitetan rad… – kaže Štefulj stariji.
Na pitanje kako komentira posudbu u NK Varaždin, diplomatski kaže da to treba pitati u HNK Rijeci. – Teško mi je sad to objasniti. Direktor i trener odlučuju. To je teška odluka, najgore je kad iz matičnog kluba moraš ići igrati negdje drugdje. Najbolje je kad u svom klubu možeš pokazati kvalitetu i talent, naravno, ako dobiješ šansu. Ako ne dobiješ šansu, ne možeš ni pokazati kvalitetu. No, on ima 19 godina i nije problem što se tiče napretka i igranja. Sve je na njemu. Velim mu da uvijek bude 30 posto, ako ne i više, bolji od drugih. Motivacija mu je i to da bude bolji od mene. Ja mu i želim da bude bolji, da napravi veći uspjeh od mene, a to se može samo uz rad, red i disciplinu, puno ulaganja u sebe. I sreću – kaže Danijel koji i danas, u 46. godini, aktivno igra.
U momčadi je NK Drave iz Kuršanca, zajedno s još jednom legendom, Veldinom Karićem. Igra i za veterane Dinama, pa i Hannovera! – Još koju godinu, i onda je dosta – veli Danijel Štefulj.
Gledao je sina na nekoliko utakmica NK Varaždina. – S ovom kvalitetom koju imaju, osvojili su premalo bodova. Trebali su dobiti u Zaprešiću, gdje su imali šansu, pa nisu zabili nakon 1:1, u Koprivnici također, pa s Lokomotivom… Mogli su imati šest bodova više i biti u sredini tablice. Očekujem da će se sad nešto popraviti, uz pozitivan šok. – Zaslužuju ostati u Prvoj ligi i držati se na sredini tablice. Svatko svakoga može dobiti, imaju kvalitetu, samo je trebaju držati na visokoj razini. Nema opuštanja, pa da jednu utakmicu odigraju dobro, a u drugoj propuste bodove – ističe Štefulj senior.
I njega je razveselila pobjeda protiv Dinama, kluba za koji je nekad igrao. – Trebao je i Daniel otići u Dinamo, kad su odlazili Briški i Havelka, no odlučili smo da je bolje da se razvija tu nego da ode u Zagreb. Nismo bili u mogućnosti pratiti ga, a Zagreb je ipak veliki grad. Na kraju krajeva, ako ima kvalitetu i talent, uvijek se, razmišljali smo, može doći u Dinamo. Sve je na njemu.
Uvjete ima, sve smo mu pružili. Da sam ja imao sve što on ima danas, možda bih igrao za Real Madrid. Danas treniraš koliko želiš, imaš testiranja, programe, trenere… Imaš toliko toga da jednostavno moraš letjeti. Fali ti magnezij, željezo? Odmah dobiješ sve što ti treba. Nekad toga nije bilo – prisjeća se Štefulj stariji koji je karijeru počeo u NK Varteksu, za koji je igrao od 1992. do 1995., da bi nastavio uspješnu karijeru u Dinamu, gdje je u četiri sezone upisao 56 službenih nastupa i postigao pet pogodaka. Kao član hrvatske nogometne reprezentacije odigrao je dvije utakmice.
Put ga je zatim odveo u Hannover 96, da bi krug završio u rodnom
Međimurju. Danas radi u školi nogometa Hannovera 96. U kampovima
u Zadru i na Krku trenira mlade nogometaše u dobi od šest do 14
godina.