– Zadam im zadatke koje tiho rješavaju, a za to vrijeme s Lorenom i Draženom prođem njihov dio gradiva. I obrnuto. Ovo je prvi put da tako radimo – kaže učitelj Dubravko Posel.
– Puteljkom kada kreneš, srest ćeš slova razna, neka ravna, neka mirna, nered im je kazna – čita sedmogodišnja Leonora sjedeći za školskom klupom u prostranoj učionici u selu Prekopi. Učionica ima više od pedeset četvornih metara, a u njoj sjedi svega osmero mališana. To su svi učenici područne škole koja je prije 30 godina imala 60 učenika!
Danas u jednoj učionici učitelj Dubravko Posel (31) istodobno radi s učenicima prvog, trećeg i četvrtog razreda. Drugog nema jer je lani u prvi razred upisana samo jedna učenica pa su je odlučili voziti u matičnu školu u Štrigovu, da ne bude jedina prvašica. Ove školske godine upisana su dva prvašića, Leonora i Dražen, pa je ravnatelj Stanislav Rebernik donio odluku da ih se ostavi u područnoj školi koja bi bez njih bila još praznija.
Iako ih je malo, učenici u Prekopi uživaju pravi komfor. Škola je sagrađena 1964. godine, kad je ima čak 62 učenika. Ima dvije učionice, kabinet, zbornicu i kuhinju. Vani je asfaltirano košarkaško igralište na kojem se za lijepa vremena održava nastava tjelesnog. Svih osmero učenika vježba isto.
– U razredu kombiniram nastavu. Na primjer, ako s prvim razredom radim individualno, s trećim i četvrtim radim frontalno. Zadam im zadatke koje tiho rješavaju, a za to vrijeme s Lorenom i Draženom prođem njihov dio gradiva. I obrnuto. Ovo je prvi put da tako radimo – kaže Dubravko.
Na Visokoj učiteljskoj školi nije bilo predavanja o tome kako istodobno raditi s tri generacije u jednoj učionici.
– Toga ima uglavnom samo na nekim otocima na Jadranu – smije se. No, brzo je pohvatao konce i satove organizirao tako da nitko ne bude zakinut. Dva dana tjedno četvrti razred dolazit će kasnije u školu, ali će zato i ostajati sva sata duže.
– Mislim da djeca nisu zakinuta zbog toga što su svi istodobno u jednoj učionici. U matičnoj školi u Štrigovi u jednom razredu je 22 djece, pa ovdje češće dolaze na red za javljanje za riječ ili kontroliranje nego što bi došli tamo. Na red za kontrolu zadaće svi dođu, pa nema švercanja.
Djeca su se naučila raditi tako da ne smetaju jedni drugima – kaže. Pomaže mu to što su učenici odlikaši. Od njih šestero, u lipnju se njih petero kući vratilo s pohvalnicom, a onom jednom nedostajala je jedna ili dvije petice da i on postane odlikaš. U selu kaže da je škola građena i za djecu iz okolnih sela, no otkako su se formirale općine, svaka djecu upisuje u svoje škole, pa je Prekopa ostala na djeci iz jednog sela. Osim toga, gornje Međimurje ima i manji prirodni prirast, pa je sve manje djece. “Bijela kuga” i dalje hara.
