MUKE PO OSOBNOM ASISTENTU Roditelji bolesne djevojčice Luke: To se zove okrutnost sistema

Umjesto da mala Luka Lehkec, i ako hendikepirana, danas s vršnjacima polazi vrtić u Pribislavcu, strpljivo čeka rješenje 'čari' naše nam birokracije. Roditelji i djeteta Vlatka i Elvis Lehkec najmanje su krivi, a krivac će završiti kao i svi dosadašnji, u moru nagomilanih problema!?

– Da se samo natuknulo da neće biti asistenta, mi ne bismo dijete slali u dječji vrtić – kaže Lukina mama Vlatka Levačić, a vezano uz prve dane Lukinog tužnog pogleda, skrivenih suza koji su bili posljedica što se Luka nije mogla od početka u vrtić.

– Ona je pametna curica, objasnili smo joj da svoju tetu mora još malo pričekati i uopće nije bilo problema, ona je to tako prihvatila. No cijelo nam se vrijeme govorilo da ne brinemo, da je stvar riješena i da će sve biti dobro. Jest, sad, na kraju, ali po koju cijenu? Igrati se tako sve u zadnji čas, za malo dijete nije šala i nije dobro. Da su nam išta rekli, pričekali bismo.

Po onom što sam u prvoj verziji rekla ispada da nisu ništa rekli, pa što sad, samo nisu djelovali. Ali jesu! Uvjeravali su nas godinu dana da ne brinemo. Da je Luka na popisu i da će asistent biti. Eto tako otprilike sam to trebala sročiti. Žao mi je što toliko gnjavim, no teško mi je iznijeti objektivni slijed događanja, a bez ove subjektivne note koja pokreće cijelu stvar! Ne može se to tako raditi i onda reći: “Pa kaj bi vi htjeli, zar vam nismo sve riješili?!”. Oprostite što toliko drobim, još uvijek sam ljuta – upravo je tako s uvodnim izlaganjem agonije ‘vrtić Luke Lehkec’ počela pričati Lukina majka i nastavila:

– Naša je kći rođena s poteškoćama; potrebno joj je malo pomagati pri pojedinim radnjama poput odijevanja, obuvanja, penjanja… Zato sam, kad smo dobili liječničke preporuke za boravak u vrtiću, tražila informaciju kome se obratiti da bismo tu pomoć, u obliku pomagača, asistenta, dobili – krenula je Vlatka od početka i nastavila:

– Upućena sam na udrugu ‘Prvi korak’, obratila sam se njima telefonskim pozivom prošle jeseni, a zatim nizom srdačnih poruka elektroničkom poštom, do proljeća otposlala sve potrebne medicinske i druge dokumente iz kojih je objektivno vidljivo da je našoj kćeri Luki asistent potreban. Kolovoz je tek završavao i ja sam vjerovala da će se do početka rujna nešto i netko iskristalizirati. No, kako mi se nitko nije javljao, jedinu sam komunikaciju imala s vrtićem u kojem se također baratalo različitim informacijama o početku rada asistenata, prvog sam tjedna u rujnu nazvala gospođu iz udruge ‘Prvi korak’ da čujem kako napredujemo – kaže naša sugovornica i nastavlja:

– I ovoga smo puta veoma srdačno razgovarale, iako gospođa nije baš baratala činjenicama. Primjerice, najprije me iznenadila tvrdeći da nema prijavnicu od vrtića za Luku, da bi ju nakon sat vremena ipak pronašla, a zatim mi je dala pogrešnu informaciju o broju asistenata koje udruga ima u tom vrtiću, a iz čega se dalo naslutiti da će postojeću osobu samo ‘prebaciti’ na Luku, zarotirati. I ona me pitala imam li ja koga za preporučiti, na što sam joj dala ime osobe koja mi se tog dana javila, a koja je zapravo rezultat onog mojeg ranijeg obraćanja za pomoć ljudima u odgojno-obrazovnom aparatu. Žena je dobila informaciju da moje dijete treba asistenta i nazvala me, a ja sam ju uputila na udrugu ‘Prvi korak’- kaže misleći kako stvari idu svojim tokom.

No, nažalost nije tako bilo o čemu će Vlatka: – Ništa konkretno nisam saznala. ‘Sve ćemo riješiti’, rekla mi je gospođa, uz napomenu da će mi se javiti. Nije mi se javila, a u vrtiću sam u međuvremenu dobila informaciju da njihovi asistenti počinju s radom 9. rujna i da mogu dijete dovesti. Misleći da je stvar riješena i da su mi samo zaboravili javiti, dijete sam spremila za vrtić sa svime što i sva druga djeca nose sa sobom. Stariji brat već je tjedan dana odlazio u vrtić, a Luki smo objasnili da njezina teta za nju još nije spremna.

Ona je vidjela svoje ime i prezime na naljepnici u vrtiću, zna ga sama pročitati i njoj je to bilo dovoljno da bude strpljiva. Zato je veselje tog ponedjeljka bilo ogromno, kad se konačno moglo doći i ostati u vrtiću! – reći će Vlatka i spomenuti višestruka razočaranja, od obitelji Lehkec-Levačić do onih koji s njima žive Luku.

Prosudite sami. Oni su 12 mjeseci rješavali papirologiju vezanu uz vrtić za Luku, dobivali usmene i pisane potvrde da će dijete dobiti asistenta. Da im je itko rekao da toga neće biti, da je vjerojatnost dobivanja asistenta za Luku slaba ili nikakva, ne bi je pripremali kao ni odgajatelji. Novih asistenata nije bilo, u jutarnjoj je smjeni bila samo jedna asistentica uz odgajatelja i ona je brinula za dijete dodijeljeno njoj.

– Luka jest ostala tog jutra u vrtiću, doduše dva sata, nakon čega sam morala doći po nju jer odgajateljica sama nije mogla prihvatiti odgovornost brige o našem djetetu s poteškoćama uz brojnu drugu djecu – tužno će dodati Lukina majka koja je suznih očiju dodala:

– Dijete je bilo tužno, ljuto, razočarano, a takvi smo bili i mi, roditelji. Luka ima tek četiri godine, no prošla je mnogo toga. Ona je stopostotni invalid. Njezina papirologija to potvrđuje i sve je to poslano udruzi ‘Prvi korak’ na vrijeme. Luka je svjesna svojih ograničenja, ali i mogućnosti. Nikada ju do sad nismo gledali toliko potištenu, tužnu, razočaranu, kao tog dana. Sustav, koji bi trebao biti tu za nju, nije bio, nije odradio kako treba. Obećano joj je sve, a zatim je ostavljena na cjedilu. Nije li to okrutno i jednostavno zločesto? – upitala je i žalosno dodala: – Gledati ju toga dana kod kuće bilo je izuzetno teško. 

U lancu odgovornih i zaduženih, naravno, spomenuta udruga nije jedina karika, no ona je zadužena za pronalaženje asistenata i za dobru komunikaciju sa svojim korisnicima.
Doduše roditelji  zapravo nemaju  nikakav pisani trag da je njihovo dijete negdje u toj udruzi prijavljeno, službeno nisu dobili bilo kakvu informaciju o asistentu od njih nakon  zadnjeg poziva.

Lukina mama je još k tome dodala: – Nakon svega, nazvali su me iz ureda Županije tražeći da im objasnim problem, obećali kontaktirati udrugu, a uskoro mi se i javili da će sastanak s predstavnicima udruge biti održan i da će se stvar riješiti. Službeno još uvijek čekam odgovor. Neslužbeno, jučer me nazvala žena koju sam im sama uputila uz vijesti da je primljena na mjesto asistenta za Luku i da počinje u ponedjeljak.

Jučer, 11. rujna popodne, održan je već unaprijed najavljen roditeljski sastanak u  vrtiću Pribislavec. Na kraju sastanka prozvali su Vlatku pitajući je što se riješilo u vezi s asistentom za Luku. Rekla im je što je saznala – da joj se javila žena koja je navodno primljena na mjesto pomagača za Luku, da bi trebala doći u ponedjeljak . O tome od udruge saznanja nemaju ni roditelji, a niti vrtić!? 

– Razočaravajuće je da možda ne bismo imali asistenta niti danas, da nije medija i medijskog pritiska. Jesu li oni uopće imali ikoga pripremljenog za Luku?! – pitaju roditelji, a Vlatka će dodati:

– Ono što ja mogu nakon svega reći jest da mi je žao što živimo u svijetu nedorečenih, u kojem komunikacija puca i u kojem doista moraš biti ‘roditelj cirkusant’, kako je jedna gospođa u komentarima na društvenoj mreži nazvala roditelje poput nas. Žao mi je što je to nekome nezgodno i neugodno. Naša se djeca nisu rodila s uputama za korištenje. Borimo se svaki dan sa sitnicama, s morskim glupostima, s pretpostavkama i predrasudama, s prihvaćanjem i neprihvaćanjem, s uputama i dezinformacijama. Žao mi je što se još nismo priviknuli na ponižavanja raznih vrsta. Možda sporo učimo. Ljuta sam, naravno, jer se sve moglo izbjeći samo da smo dobro komunicirali i da se reagiralo na vrijeme – završila je Vlatka.

Roditelji, a i šira javnost mora znati onu što mi novinari često znamo reći: ‘Kad izostane informacija stvara se prostor za manipulacije, špekulacije… ‘Ovo je nažalost ‘okrznulo’ ranjenu obitelj Lehkec-Levačić. Mi ćemo biti uz njih kako bi im vidali rane.