U zadnje 4 godine nikad nisam vidio Luku toliko tužnu i shrvanu kao jučer, baš slomljenu, kao da je prvi put shvatila da je malo drugačija, prvi put osjetila svoja ograničenja, koja njoj do sada nisu predstavljala problem nego ljudima oko nje
Na početku školske godine Hrvatskom je odjeknula vijest o problemu asistenata u nastavi. Mnoge je ganula fotografija dječaka s autizmom koji je sjedio pred školom jer nije imao asistenta.
Vlatka i Elvis Lehkec iz Pribislavca, majka i tata bolesne djevojčice Luke koja je krenula vrtić, suočili su se s istim problemom.
– Ona je 100% invalid, vodi se pod nepokretnu (jer ne hoda), ima
sve moguće papire, javljeno je svima kojima se trebalo javiti. I
to prošle jeseni. “Zabilježena Vam je, na spisku je, ne
brinite.”, rekla mi je gospođa. Razgovarale smo upravo o ovom
scenariju – da mi se dijete ne raduje vrtiću, a da onda nema
asistenta ili da nema novaca za njega. “Ništa ne brinite.”, rekla
mi je gospođa, “Zato mi postojimo.” Eto, a sad se ne javljaju.
Ovakva šikaniranja i ponižavanja su totalno svakodnevna. Mogli su
nam reći da neće ništa učiniti. Radili bismo to što radimo
trenutno – pronalazili bismo načine sami. Ali bismo ih mi
pronašli na vrijeme i imali u pripremi. Uh, kako sam ljuta, kako
sam ljuta! – napisala je mama Vlatka na Facebooku.
Statusom na svom profilu oglasio se i tata Elvis.
‘Vlatka je ljuta, ja sam tužan, a Luka… eh. Dakle, jučer bio Lukin prvi dan u vrtiću, danas drugi, ali nije… jer nema asistenta za nju. I ne bi bio nikakav problem, jasno nam je kakvo je stanje s asistentima, al kad 12 mjeseci dogovoraš, rješavaš papirologiju, dobivaš usmene i pismene potvrde da Luku bude čekao asistent kad počne vrtić , kao to je riješena stvar. I naravno Luka cijelo ljeto sretno i uzbuđeno čeka da krene u vrtić, i dođe u vrtić vidi svoje ime i prezime na klupici, ma sreće nema kraja, al ima, kad se vratiš u realnost i nanovo shvatiš gdje živiš.
Možda smo morali skužiti da bude problema kad smo nazvali par dana prije početka vrtića udrugu zaduženu za asistente koja nam veli da nema ni Lukine prijavnice, a kamoli asistenta, bez obzira na prijašnju višemjesečnu komunikaciju, da bi se prijavnica nakon pol sata magično našla, al asistent naravno ne. I uz svu dobru volju teta i ostalih djelatnika u vrtiću Luka ipak ne može dalje. Ponavljam, da nam je odmah u startu rečeno da su šanse male ili nikakve da Luka dobi asistenta ne bi bilo nikakvog problema, ne bi pripremali Luku za vrtić, ni mi ni tete u vrtiću.
U zadnje 4 godine nikad nisam vidio Luku toliko tužnu i shrvanu
kao jučer, baš slomljenu, kao da je prvi put shvatila da je malo
drugačija, prvi put osjetila svoja ograničenja, koja njoj do sada
nisu predstavljala problem nego ljudima oko nje.
Nikakva medicinska pretraga, ostanak u bolnici, želja za hodanjem
il skakanjem kao druga djeca nisu kod nje izazvale toliku tugu
kao ovo sranje jučer.
Tako da me nije briga dal je netko nekome rodbina, prijatelj ili
prijateljica, kome je koja udruga draga il simpatična, al ovako
se igrati s dječjim osjećajima, to je u najmanju ruku okrutno,
bezobrazno i jednostavno zločesto – napisao je tata
Elvis.
