Ne prestaju pljuštati reakcije vezane uz slučaj obitelji Lehkec iz Pribislavca. Do jučer smo maloj Luki tepali, divili se njezinoj upornosti i želji za ulazak u svijet svojih vršnjaka. Znali smo da ne može sama, da ima nas. Da li nas doista ima?
O tome je javno progovorio Saša Rakić iz Pribislavca, čovjek zdravstvene struke, možda mjerodavniji od nas da progovori o ovom i sličnim problemima. Saša je i općinski vijećnik koji je prisegnuo da će kao takav biti u službi svojih sumještana. A da li je?
– Sramim se kao čovjek što sam dio društva i sredine gdje se ovakva stvar dogodi! Nažalost svi smo krivi što okrećemo glavu svih ovih godina od puno stvari koje nisu normalne i koje ne smijemo tolerirati!? Osobno kao roditelju srce bi mi puklo da se nešto ovakvo desi mojem djetetu, jer jednostavno ovakva stvar se u društvu koje navodno ima dušu i brine za svoju budućnost i budućnost djece ne bi smjela dogoditi – kaže iskreno i dodaje:
– A svim političarima su puna usta hvale ovih dana što se sve u Međimurju radi za djecu i školarce! A onda se desi ovakva stvar!? Prestrašno! Za ovakve stvari opravdanja nema – kaže Saša.
Podsjetimo, Vlatka i Elvis Lehkec iz Pribislavca, majka i tata bolesne djevojčice Luke koja je krenula vrtić, suočili su se s problem da nije bilo asistenta za nju.
– Ona je 100% invalid, vodi se pod nepokretnu (jer ne hoda), ima
sve moguće papire, javljeno je svima kojima se trebalo javiti. I
to prošle jeseni. “Zabilježena Vam je, na spisku je, ne
brinite.”, rekla mi je gospođa. Razgovarale smo upravo o ovom
scenariju – da mi se dijete ne raduje vrtiću, a da onda nema
asistenta ili da nema novaca za njega – napisala je mama
Vlatka.
–
Dakle, jučer bio Lukin prvi dan u vrtiću, danas drugi, ali
nije… jer nema asistenta za nju. U zadnje 4 godine nikad
nisam vidio Luku toliko tužnu i shrvanu kao jučer, baš slomljenu,
kao da je prvi put shvatila da je malo drugačija, prvi put
osjetila svoja ograničenja, koja njoj do sada nisu predstavljala
problem nego ljudima oko nje.
Nikakva medicinska pretraga, ostanak u bolnici, želja za hodanjem
il skakanjem kao druga djeca nisu kod nje izazvale toliku tugu
kao ovo jučer.
Tako da me nije briga dal je netko nekome rodbina, prijatelj ili prijateljica, kome je koja udruga draga il simpatična, al ovako se igrati s dječjim osjećajima, to je u najmanju ruku okrutno, bezobrazno i jednostavno zločesto – poručio je tata Elvis na društvenoj mreži.