PRIČE IZ MEĐIMURJA Međimurska žena – ‘trpežljiva, bežeča, a negda i hmoja’

'Od prvog maja smo hodali bosi, u školi nas je većina bila golih stopala. Kasnije sam dobila sandale, zvale su se trike-trake.'

Prepoznajem te po hodu. Čak i na plaži. Užurban je to hod, ukošen prema naprijed. Hod koji, vjerujem, život (u Međimurju?) stvori. Pratim te kad izlaziš iz kuće, gotovo trčeći odlaziš do šupe po bicikl. Ali tiho i nenametljivo. Ne želiš biti glasna, da ne smetaš svijetu.

– Obuća se koristila za hladne dane, ne za ljeto. Od prvog maja smo hodali bosi, u školi nas je većina bila golih stopala. Putovi su bili šljunčani. Znala sam se napiknuti na staklo, kamen, ali najgore mi je bilo kad bih se lupila palcem ili malim prstom. Kasnije sam dobila sandale, zvale su se trike-trake, znale su me žuljati, ali bile su mi jako lijepe. Kad sam se jednom vraćala iz škole neki me dečko pogodio kamenom, napravila sam naglu kretnju i pukla mi je trika-traka. Bila sam jako tužna, bojala sam se što će mi roditelji reći. Odnijeli smo ih na popravak k priučenom šusteru koji je u njih zabio čavle. Nakon popravka žuljale su me još više.

Prepoznajem te po pogledu. Koncentrirano pratiš brzo izmjenjivanje svojih cipela. Često dođeš do odredišta a da ne podigneš glavu.

– Žene su se uvijek žurile. Gledale su dolje jer su ‘po putu’ skupljale smeće koje bi palo na pod ili bi čupale drač. I jele su usput, mi smo to zvali ‘popojdoč’. Moja obitelj je sjedila za stolom, ali mama se stalno dizala i dvorila. Hranu nismo smjeli uzimati sami, ona je raspoređivala i stavljala u tanjure. 

Prepoznajem te po spretnim rukama koje uvijek dospiju u moje vidno polje. Pogotovo za ručkom kad držiš šeflju punu variva iznad tanjura i kad već počneš ulijevati pitaš – ‘može još malo’? Prepoznajem ti ruke kad izviruju preko ograde i kroz lišće guraju tanjur pun friško pečene zlevanke.

– Nismo imali ni špajzu, ni podrum. Kuhalo se svaki dan, najviše hrane žene su pripremale od žitarica. Imali smo ‘slepi bločec’, udubljenje u zidu, odmah do vratiju. Tamo smo držali kruh, sušeni sir i ono što je ostalo od blagdanske hrane. To je mama raspoređivala, mi to nismo smjeli dirati.

Prepoznajem ti glas. I u Čakovcu i na moru. Moje inače grubo ime svaki put izgovoriš pjevno i drugačije. Kao da mi svakim zazivanjem želiš prenijeti novu misao, novu želju. Da mi bude dobro. Da budem sretna.

– Roditeljima sam govorila Vi: ‘Japa su rekli, Mama su rekli. Oni su došli.’ Moja najmlađa sestra  je zadnja u selu roditeljima govorila Vi. Tome smo se uvijek smijali.

Prepoznajem te po hodu. Ukošenom prema naprijed, neujednačenom. Usporavaš kad prolaziš kraj moje kuće. Inače glasan, pred mojim dvorištem tvoj hod zadržava dah. Da ne čujem da si usmjerila cipele prema meni – da bolje čuješ i vidiš.

– Žena s kojom smo dijelili dvorište (jer prije je više obitelji živjelo na istom ‘gruntu’) bila je ‘hmoja’. Njenog mi je muža uvijek bilo žao; dizao se u četiri, išao na polje, nije uopće jeo i kad bi došao kući ništa nije bilo skuhano. Svoju je djecu često tukla.

Prepoznajem te po pogledu. Osjećam da gledaš, spuštenih kapaka i suženih zjenica. Zumiraš me. Čekaš da te vidim da možeš prijekorno okrenuti glavu. I tražiti novo odredište.

– Ta je žena sve pratila, kroz ključanicu je gledala što se događa, tko dolazi, što ima obučeno. Onda bi izašla na put i drugima prepričavala.

Prepoznajem te po spretnim rukama. Nikada ne promaše granje kad škarama obrezuješ grmlje, glave okrenute prema susjedstvu.

– Prolazila je dvorištem, ta zločesta susjeda, i predbacivala. Komentirala je naš dio dvorišta, kako nam je uređeno.

Prepoznajem ti glas. Tih i silovit. Para živicu pa zidove pa vrata. Dok ne stigne do mene. Kako je moguće tako tiho vikati?

– Voljela je podbadati i provocirati. Meni je govorila da sam ‘grda i špičasta’. Spočitavala je djeci ‘obiteljske grijehe’. Nešto što djeca nisu ni znala jer im roditelji nisu rekli, ona bi im vikala ‘prek plota’. Spočitavala bi praunucima ono što je učinio njihov pradjed.

Ti koja danas obrezuješ grmlje okrenute glave i ti koja si prije pedeset godina gledala kroz ključanicu, što vam se dogodilo? Jesu li vaše trike-trake popravili s predugim čavlima? Zar je slama na kojoj ste vi spavale bila toliko grublja? Zašto Ona gleda i prilazi tuđem dvorištu samo kad pruža tanjur tople zlevanke, a ti u tuđe viriš i  tražiš ‘slepi bločec’? Pa kako ne shvaćaš; da nisi takva kakva jesi, pokazala bih ti ga i sama. Otvorila ga i dala ti da uzmeš – sve.