Dubravka Novak ima samo jednu ruku, i to s deformacijom, no ona bez problema vozi auto, traktor, ima svoju tvrtku, i brine o troje djece koju ona i suprug Miroslav imaju.
Iako je rođena bez desne i s deformacijom lijeve ruke na kojoj
ima dva prsta, Dubravka Novak (38) živi je dokaz
da prepreke, pa i one najteže, možemo otkloniti ako doista
vjerujemo da to možemo.
Odmalena je pokazivala da za nju ne postoje granice i savršeno se
uklapala među vršnjake. Rođena je u Varaždinu, a djetinjstvo je
provela u Sudovčini, nedaleko od Ludbrega. Nakon što je upoznala
Miroslava (39) i udala se za njega, par živi u
sretnom braku u Selnici u Međimurju. Imaju kćer
Saru (9), koja je završila 3. razred, i blizance
Erika i Roka (8), koji su
završili 2. razred OŠ Selnica.
– U osnovnoj školi je bilo malo zadirkivanja zbog mojeg
hendikepa, čak su me neki nazivali i Kapetan Kuka, ali nisam
zamjerala vršnjacima. Puno su mi i pomogli, nosili torbu do škole
ili druge stvari koje su mi bile teže. Družila sam se s njima i
osjećala da sam ista kao oni. Često sam ih kopirala. Sve što su
oni radili s dvije ruke, ja bih radila s jednom – priča nam
Dubravka.
Za takav moj stav, nastavlja Dubravka, zaslužan je otac koji mi
nikad nije dao da odustanem od nečega.
– Kad bih mu rekla da nešto ne mogu, pitao bi me: ‘Jesi li
probala?’. I ja bih probala i shvatila da mogu sve. Nisam se
nikad predavala, i to što nisam uvijek mogla sve napraviti od
prve, nije me obeshrabrivalo.
Pokušavala bih ponovno i ponovno, dok ne bih uspjela – rekla je.
Iako nisu radili nikakve pretrage kako bi utvrdili zašto se
rodila bez ruke i prstiju, pretpostavlja da je to zbog toga što
je njezina mama u vrijeme trudnoće s njom radila u lakirnici u
kojoj su se lakirale slamnate košare pa je udisanje otrovnih
spojeva naštetilo plodu. Unatoč tome, imala je sretno
djetinjstvo.
– Moje odrastanje je ključno za sve što sam postigla. Roditelji
me zbog invalidnosti nikad nisu skrivali – kaže Dubravka, koja je
odmalena pokazivala da za nju ne postoje granice. U osnovnoj
školi naučila je voziti i bicikl.
Uz upornost, veliku je spretnost pokazala i za volanom pa s tri
prsta svakodnevno vozi i auto u kojemu je za nju prilagođen
automatski mjenjač. Veliki izazov su joj i motocikli te obožava
motosusrete koje posjećuje sa suprugom Miroslavom.
– Supruga sam upoznala na motosusretu u Varaždinu prije 12
godina. Tri godine kasnije smo se vjenčali. Kad sam ga ugledala,
osjetila sam uzbuđenje i one neke mjehuriće u trbuhu. Jednostavno
sam znala da je on čovjek s kojim želim provesti život. Rekao mi
je da je, kad me ugledao, osjećao isto i da me nikad nije gledao
kao invalidnu, nego kao normalnu osobu. On vozi kamion u
Austriji. Dolazi svaki petak i odlazi u nedjelju. Djeca i ja mu
se jako veselimo kad dođe.
– Jako je pažljiv prema meni i brižan je otac. Kad je doma,
pomaže nam u kućanskim poslovima, u peglanju ili kuhanju.
Nedjeljom ponekad mene i djecu pošalje na misu, a on kuha – kaže
Dubravka.
Dodaje da joj jako nedostaje suprug te se nada da će se, jednog
dana kad im krene posao s dječjim vrtićem kojeg je otvorila prije
dvije godine, i za njega možda tamo naći posla. Dubravkino
samopouzdanje je golemo, kao i podrška supruga i njegovih
roditelja s kojima žive. Dok nije imala djece, bojala se kako će
jednog dana prematati svoju djecu.
No suprug i svi oko nje su je bodrili i od prvog dana je sve
troje sama prematala. Unatoč hendikepu, trudila se djeci pružiti
sve, pa zato nikad nisu osjetili da im je mama drugačija.
Štoviše, kad bi crtali mamu, nacrtali bi je s dvije ruke. Za Saru
i blizance trebala joj je samo mala pomoć kad su se rodili, i to
kod kupanja.
– Bojala sam se da ih neću moći prematati i nositi, ali sam se
usavršila. Suprug Miroslav je bio moja snaga. Bodrio me i
neprestano mi ponavljao da ja sve to mogu te je na kraju sve
ispalo dobro – kaže Dubravka, koja je još kao djevojčica naučila
voziti i traktor.
– Tata je vadio krumpire u polju i rekao mi da traktor pomaknem
malo naprijed jer mu smeta. Pomaknula sam ga bez problema. Bila
sam strašno ponosna. Kasnije sam dobila i dozvolu za traktor –
priča Dubravka.
Pomalo se brine da djecu kad uđu u pubertet ne zadirkuju
prijatelji. Sad kad ih pita netko za njezine ruke, oni kažu da se
mama takva rodila, da je ona mama koja sve može. I to je istina,
jer ono što ne može rukama u kuhinji ili u nekom drugom poslu,
pomaže si nogama, koljenima, zubima…, pa tako suprugu i djeci
redovito peče torte i kolače bez ičije pomoći.
Sad su joj mala pomoć i djeca dok je suprug na poslu. Čiste i
spremaju svoje sobe, postavljaju stol za ručak, idu po povrće na
vrt. Sara kuha kavu, a Erik peče palačinke. Osim u ulozi žene,
vozačice i majke, njezin trud i upornost su se isplatili.
Ostvarila je snove te se dokazala i kao žena poduzetnica. U
Hrastovljanu je otvorila dječji vrtić.
– Ideja se rodila prije sedam godina. Nikad nisam htjela ovisiti
ni o kome, nego imati nešto svoje te zarađivati i skrbiti za
obitelj kao i moj suprug. Dječji vrtić koji sam otvorila sa
suprugom bio je pun pogodak. U mojoj bivšoj općini Martijanec
najbliži vrtić udaljen je osam kilometara. Popunjen je pa djeca
nemaju gdje. Roditelji su morali voziti djecu u susjedne općine i
gradove. Odlučila sam to promijeniti i otvorila vrtić Duda.
Zaposlila sam odgojiteljice i kuharicu. Vrtić je proradio prije
dvije godine – kaže Dubravka, koja se po završetku srednje škole
zaposlila, a nakon godine dana rada podnijela je zahtjev za
invalidsku mirovinu.
Mirovinu je prekinula i sad radi u svojem vrtiću. Uglavnom vodi
brigu o nabavci i oko dokumentacije. Njezin vrtić prima tri dobne
skupine, do 52 djece, te ima sedmero zaposlenih, a dvije tete su
na porodiljnom dopustu. Nedavno je iz Europskog socijalnog fonda
dobila 2,718.108 kuna kako bi uvela u vrtić i drugu smjenu.
Vrtić raspolaže modernom opremom i brojnim igračkama. Na
zemljištu iza vrtića posadili su voće, a suprug je izradio
klupice. Borit će se za eko zastavicu kako bi djeca mogla imati
pravi vrt, saditi i učiti o prirodi te jesti ekološke proizvode,
o čijem će rastu i sami brinuti.
Unatoč hendikepu, obožava plivati, pa ima i plivačke medalje, a
odlazi redovito u teretanu i živi zdravim sportskim životom. Ako
joj i nešto nije išlo od prve, to je nije obeshrabrilo. U svemu
su joj vodilje bile tatine riječi: ‘Probaj’, koje su je uvijek
tjerale naprijed, kao i suprugove riječi: ‘Kad ti vidim taj sjaj
u očima, znam da ćeš uspjeti’. I uspjela je.