Rekli su mi da imam Hodkinov limfom u četvrtom stadiju. Nisam znala što me čeka, ali sam znala da ću se boriti. Snagu sam, u dane kemoterapija pronašla u pečenju kolača i pisanju bloga, priča Kristina...
Puna entuzijazma, pozitive, mlada, vesela i
vedra Kristina Šaško (30) iz
Varaždina, prije pola godine pobijedila je opaku bolest i dobila
životnu bitku, pišu
24 sata.
Prije dvije godine, ova magistra informatike iz Druškovca
kod Ivanca, njezin godinu dana stariji suprug
Matija iz Novog Golubovca, kojeg je upoznala na
studiju na varaždinskom FOI-u, kupili su stan u Varaždinu. Oboje
zaposleni u IT kompanijama, ona u Zagrebu, a Matija u Varaždinu,
imali su sve uvjete za sreću. Onda je prošlog ljeta osjetila
najprije lagani umor, a potom zimicu i tresavicu.
U početku je sve zanemarivala, a kad je počela kašljati bez
prestanka lani u srpnju i imala cijelo vrijeme osjećaj da joj
nešto smeta u grlu, otišla je liječniku.
– Uputio me pulmologu u Klenovnik gdje su nakon testiranja
zaključili, da imam sjenu na plućima i hitno me uputili na CT
koji je pokazao Hodgkinov limfom, tumor limfnih čvorova. Završila
sam na Rebru u Zagrebu gdje se otkrilo da je moj tumor u četvrtom
zadnjem stadiju, a ne drugom kako se sumnjalo. Slijedile su
kemoterapije, a najteže mi je palo što nisam znala što me čeka,
hoću li se izvući… Ranije sam uvijek mislila, da, kada je netko
u četvrtom stadiju, da je otpisan i žalila sam takvog čovjeka.
Sama sam se uvjerila da nije tako.
– Medicina je napredovala, a ljudi u našem zdravstvu koliko god
se čini da je loše, su profesionalci. Potpuno vam se posvete,
pričaju s vama i to ne kao s pacijentom, već kao osobom koja ima
život i obitelj, te pružaju nadu. Moj liječnik je bio realan
prema meni, objasnio mi je sve što me čeka i što se može
dogoditi. Rekao mi je da imam sreću u nesreći što sam dobila
Hodgkinov limfom, jer je to ružna i rijetka bolest ali jako dobro
reagira na kemoterapije, te da moram biti pozitivna jer je
pozitiva 50 posto izlječenja. Šalila sam se i rekla, da što se
mene tiče, moj smo dio riješili i samo još oni moraju odraditi
svoj – priča svoje teško iskustvo s opakom bolešću mlada žena
vedra duha.
Prošla je šest ciklusa terapija od kojih je svaki trajao po tri
tjedna. Suprug ju je vozio svakodnevno u Zagreb, a tijekom prva
dva ciklusa završila je u bolnici. Došlo je do uobičajenih
komplikacija jer joj je pao imunološki sustav.
– Najveći problem su mi uvijek bili leukociti i završila bih u
bolnici zbog vlastite bakterije u grlu koju svi imamo i koja
zdravim ljudima ne smeta. Kod onkoloških bolesnika može završiti
kobno ako se ne liječi. Za kemoterapija se nisam družila s nikim,
niti sam igdje išla, a svi koji bi me posjećivali, morali su biti
potpuno zdravi jer sam bila podložna svemu. Kad sam morala izaći,
nosila sam masku. Nakon zadnje terapije, u veljači ove godine,
otišla sam na pregled i saznala da je bolest u potpunom mirovanju
i da se trebam redovito kontrolirati. Svo vrijeme liječenja nisam
puno razmišljala hoću li se izvući ili ne. Prošla sam sve
scenarija i onda odabrala onog koji mi je najviše odgovarao –
rekla je Kristina Šaško, koja je uz pomoć slatke radne terapije
pobijedila opaku bolest.
Bacila se na pisanje bloga i pečenje kolača. Ova hrabra žena kuha
i peče kolače otkada zna za sebe. Kad su se suprug i ona doselili
u Varaždin svake subote im dolazi ekipa na druženje uz kavu i
kolače. Upravo su je i oni nagovarali da krene s pisanjem bloga
na kojem je do sad objavila preko stotinu recepata. Najprije je
tu ideju odbacila jer je mislila da to nitko neće čitati, ali se
predomislila.
– Tijekom kemoterapija bila sam izolirana, sama i razmišljala o
bolesti i svemu što može poći po krivom i onda sam se odlučila na
pisanje. U svakom ciklusu bio je dobar tjedan kada sam bila
aktivna i mogla kuhati, a bilo je dana kada nisam mogla puno
fizički raditi, ali sam mogla sjediti za kompjuterom i nešto
pisati. Bilo je to zapravo idealno vrijeme za pisanje bloga.
Krenula sam peći kolače, slagati web stranicu. Fotografirala sam
sve kolače koje sam ispekla, te uz recept objavljivala na svom
blogu Pinch of Amour. Radila sam to s ljubavlju
kao i sve drugo u životu i bila sam dosta javna u svojoj bolesti
– govori dodajući da smatra da se treba riješiti stigme da
ljudi s tumorom uvijek umiru i da se ne mogu izliječiti.
– Svi su mislili da to što sam ćelava i nemam kose, da mi
ruši samopouzdanje. Htjela sam dokazati svim ženama kojima je to
najveći problem, da nema ničeg ružnog u tome i da si bez kose
jako, jako cool. Tako sam bila javna i s blogom. Pisala sam ga
radi sebe jer mi je vrijeme prolazilo brzo, a dani su letjeli kad
sam bila loše. Kad nisam mogla pisati, onda sam si u glavi
slagala kombinacije recepata. Kad je moj doktor hematolog pitao
supruga kako sam, a on mu je rekao. ‘Nemojte me uopće pitati kako
je. Čim ona u kuhinji peče kolače po cijele dane, znači da je
dobro’.
– Doktor se nasmijao i rekao da mu je to potpuno jasno, jer sam
radnom terapijom zaokupila svoj mozak i nisam razmišljala o lošim
stvarima pa sam lakše prošla kroz bolest. Bila sam presretna kada
sam vidjela da ljudi čitaju moje postove. Mnogi su me bodrili a
ja sam nastavila vjerujući da ću možda nekome pružiti nadu da se
može izboriti i oduprijeti bolesti.
Želim potaknuti ljude da idu k doktoru, da tumor nije uvijek
smrtna presuda, da uživaju svaki dan i da ne trebaju uvijek nešto
čekati. Ja sam uvijek nešto čekala, prvo da završim faks, da
nađem posao, da se udam, da kupimo stan, da budem sretna.
Dočekala sam, a kad se suočiš s bolešću, potpuno je nebitno da li
si bio uspješan u poslu, da li imaš auto, gdje živiš. Tada je
najbitnije koga imaš oko sebe i kakav si bio u životu kao osoba.
U životu je važno fokusirati se na bitno, a ne na materijalne
stvari – kaže Kristina koja je na svom blogu do sad objavila
preko stotinu recepata s fotografijama, od čega su 50 posto
recepata njezina kreacija.
U bolesti su joj jako velika podrška bili suprug, roditelji,
brat, prijatelji i poznanici ali i odnos s liječnikom u kojeg je
imala sto posto povjerenja.
– Došla sam mu s listom prirodnih čajeva, sokova, pripravaka koje
su mi neki ljudi dobronamjerno preporučivali i svaku stavku tog
spiska smo zajedno prošli. Za sve mi je rekao da mogu uzimati,
ali će možda utjecati da moji nalazi budu drugačiji i usmjeriti
me u krivom smjeru. Rekao je da on osobno ne bi ništa uzimao, jer
da sve što je dokazano da funkcionira i pomaže u liječenju moje
bolesti, ja dobivam. Meni je to bilo dovoljno i držala sam se
isključivo terapije koju sam dobivala i zdrave prehrane. Izbacila
sam crveno meso, jeli smo puno ribe i voće s korom koja sam
gulila zbog pesticida i povrće – rekla je Kristina, koja je svog
supruga nazvala legendom koji se stalno brinuo uz nju, te su mu
čak iz tvrtke izašli u susret da radi od kuće. Najvažnije joj je
bilo da uz nju budu ljudi koji su vjerovali da će ona biti
dobro.
– Jako sam sretna jer sam blagoslovljena s ljudima oko sebe,
mamom, tatom, bratom koji je uvijek imao logičke odgovore na sva
medicinska pitanja i donosio mi ohrabrujuće informacije. Držala
sam se savjeta jedne liječnice da ništa ne čitam. Tek pred kraj
bolesti sam nabavila knjigu o hematologiji i sve pročitala. Svi
su oko mene znali za moju bolest, osim bake. Bila sam njezina
mezimica, odgojila me i bile smo jako povezane. Znala sam, da ako
joj kažem o svojoj bolesti da bi to moglo jako utjecati na nju i
njezino zdravlje. Rekli smo joj da imam virus i ponekad moram
malo paziti s kim se družim. Nosila sam i periku samo za nju i
bila jako smiješna, jer sam izgledala kao Zdravko
Čolić. Ponekad mislim da je baka ipak nešto naslutila
jer je katkada komentirala da ona zna da nešto ozbiljno nije bilo
u redu sa mnom i da je cijelo vrijeme molila za mene. Kad bih joj
rekla da sam dobro, ona bi znala reći kako možeš reći da si dobro
ako ne radiš, na bolovanju si i hodaš oko doktora – priča
Kristina o svojoj 85-godišnjoj baki.
Kristina je s Matijom u braku četiri godine, a svima želi
poručiti da ukoliko imaju bilo kakvih problema da odu kod
liječnika, jer ljudi koji tamo rade znaju svoj posao. Ukoliko se
suoče s nekom teškom dijagnozom i prođu sve negativne scenarije,
uvijek je potrebno odabrati onaj koji njima najviše
odgovara.
– Nema predaje. Uvijek samo pozitiva i okruženi ljudima se sve
može pobijediti. Mi koji smo to prošli živimo s rizikom da nam se
bolest vrati, ali ne razmišljamo o tome. Razmišljamo o onom
lijepom što nas čeka – kaže hrabra Kristina, dodajući da je
potrebno najmanje pet godina pa da se sa sigurnošću može reći da
je pobijedila bolest, prenose
24 sata.