- Spašavanje života ne može se usporediti ni s čime - kaže Saša Rakić iz Pribislavca, prvostupnik sestrinstva koji svakodnevno svojim neumornim radom spašava ljudske živote
Kada je neki pacijent dovezen na Objedinjeni hitni bolnički prijem Županijske bolnice Čakovec, jedno od prvih lica koje susretne je Saša Rakić iz Pribislavca, prvostupnik sestrinstva koji svakodnevno svojim neumornim radom spašava ljudske živote.
Čitav radni vijek proveo je na spomenutom odjelu, a svoje znanje neprestano nadograđuje, kombinirajući zapadnu i istočnu medicinu. Osim toga, vrlo je aktivan u svojoj zajednici, a sve to nastoji prenijeti i na svoju obitelj na koju je neizmjerno ponosan. Od obitelji učio o medicini
Saša je oduvijek znao da će medicina biti njegov put, iako priznaje da se njegova majka pomalo protivila tome.
– Ona je medicinska sestra, a i 90 posto obitelji i rodbine ima veze s medicinskom strukom. Još sam kao mali učio o medicini od mame, tete i kumova te sam na neki način bio privilegiran jer sam rano mogao upoznati taj svijet. Oduvijek sam volio taj “miris bolnice”, kako sam ja to nazivao, i pomaganje drugim ljudima. I tako sam upisao Srednju medicinsku školu u Varaždinu – prisjeća se Saša.
Upravo ga za to razdoblje života vežu prelijepe uspomene, a nikada neće zaboraviti ni životne lekcije svog razrednika Slavka Sklepića, kao ni činjenicu da je u njegovom razredu čak 20 mladića odabralo ovaj poziv, u odnosu na 16 djevojaka. Odmah nakon završetaka srednjoškolskog obrazovanja odradio je pripravnički staž u Županijskoj bolnici u Čakovcu i potom položio državni stručni ispit, a kada se 2007. otvarao novi bolnički paviljon i s radom započeo Objedinjeni hitni bolnički prijem, primljen je u stalni radni odnos. No tu Saša nije stao. Želja za daljnjim obrazovanjem odvela ga je na prijemni ispit na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, gdje je upisao višu medicinsku školu, smjer sestrinstvo, i nekoliko godina kasnije stekao naziv prvostupnika sestrinstva.
– Bile su to četiri vrlo turbulentne godine u kojima sam očvrsnuo i stasao i kao čovjek, i kao radnik. Uz puno radno vrijeme i dvoje male djece bilo je potrebno iznimno mnogo truda da sve završim u zadanom roku. Veliku podršku imao sam i od svoje supruge Jasne koje radi u kliničkom laboratoriju ŽBČ-a. Htio sam još više napredovati u struci te se još više educirati da bi u obavljanju svojeg posla bio što sigurniji, kompetentniji i kompletniji zdravstveni djelatnik – govori nam Saša dodajući kako je u medicini stalna edukacija izuzetno važna. Spašavanje života ne može se usporediti ni s čime
Danas kada radi na OHBP-u, za njega ne postoji prosječni radni dan. Svaki je drugačiji, no to je ujedno ono što mu svakodnevicu čini zanimljivijom.
– Svaki dan kada dolaziš na posao, ne znaš što te očekuje. Svaki dan nalaziš se u nekoj novoj situaciji i učiš nešto novo, testiraš svoju stručnost, ali i ljudskost. Primjerice, u trenutku kada pacijentu s otežanim disanjem dajete terapiju ili vadite krv, može doći unesrećena osoba s vrlo ozbiljnim ozljedama te u istoj sekundi morate reagirati na pravilan način. Također morate naučiti kontrolirati svoje osjećaje, strah i uzbuđenje kako biste mogli odraditi posao, neovisno o tome je li 3 ujutro ili 15 sati popodne – ističe.
No osjećaj kada zna da je nekome doslovce spasio život ne može se mjeriti ni s čime. Umor i svi izazovi koji su se našli na putu tada ostaju u pozadini.
– To su nezamjenjivi osjećaji: kada nakon nekoliko mjeseci prođete u gradu kraj čovjeka kojem ste spasili život, iako vas se on možda ne sjeća, kada ste stalno okruženi ljudima i slušate njihove životne priče, kako one lijepe tako i ružne, kada rastete u timu, uvažavate druge i učite biti skromniji. Ovim poslom postaješ sve više svjestan vrijednosti i kvaliteta ljudi koji te okružuju i učiš o onome što je zaista važno u životu – govori nam Saša. A za njega je najvažnija na svijetu njegova obitelj.
– To je temelj na kojem počiva sve ostalo pa mi je vrlo važno naći ravnotežu između privatnog i poslovnog. Puno puta dolazim kući iz noćne smjene, a kod kuće me čekaju dva školarca koji žele i trebaju oca. Kako supruga radi od 7 do 15, nakon noćne smjene preuzimam brigu o djeci. No ne postoji to što čovjek ne može savladati uz svoju obitelj – kaže.
Tako je bilo i s obranom diplomskog rada na koju je krenuo nakon što je cijelu prethodnu noć čuvao svoju tada četveromjesečnu kćer Saru, čega se sada prisjeća sa smiješkom na licu, iako mu je u danom trenutku to bio vrlo veliki izazov.
Unošenje promjena u zajednicu
No osim obitelji i medicine, Saša ima i druge interese kojima također nastoji posvetiti svoje vrijeme. Kao osoba koja se vrlo teško nosi s nepravdom i nastoji reagirati uvijek kada je vidi, prije nekoliko je godina krenuo i u političke vode, na možda pomalo netipičan način.
– Mnogo puta rekli su mi da se nije moguće baviti politikom onako kako ja želim, da nije moguće biti pošten i dosljedan. Na prošlim izborima za načelničku funkciju Općine Pribislavec moj kolega Ladić i ja bili smo spremni prihvatiti funkciju načelnika i zamjenika volonterski. Smatram da moramo vlastitim primjerom pokazati i biti prvi koji će krenuti u tome smjeru. Političari su tu da služe ljudima i da život u njihovim sredinama učine boljim i kvalitetnijim, a ne da se bave sobom te vlastitim boljitkom i napretkom. Tu sam, borim se i neću tako lako odustati – kaže nam Saša. Kako se pak upoznavanjem povijesti najviše uči o svome kraju, kao i svim promjenama koje su mu potrebne, ovaj medicinar neumorno proučava i povijest Međimurja i samog Pribislavca.
– Istražujem, skupljam podatke vezane uz život obitelji Feštetić koji do sada nisu objavljeni. Nažalost, veliki udarac u tome dijelu zadao mi je odlazak g. Josipa Črepa koji mi je bio nepresušan bunar informacija i putokaz. Osim povijesti, želio bih dokumentirati i hobi mog pradjeda Stjepana Požgaja iz Belice. On je kao djelatnik tamošnje ciglane izrađivao kokote i razne figure od cigle koje su kasnije ljudi kupovali i stavljali na krovove svojih kuća kao ukras. I dan-danas postoji mnoštvo njih, pretežito po donjem dijelu Međimurja, te mi je želja to zabilježiti i ukratko opisati – pojašnjava.
U zdravom tijelu zdrav duh
Uz sve to stigne se baviti i sportom. Iako je to u posljednje vrijeme nešto rjeđe zbog nekoliko operativnih zahvata kojima se morao podvrgnuti, nastoji se što češće opuštati rekreativnim trčanjem u prirodi, bicikliranjem i plivanjem, a relaksaciju pronalazi i u čitanju.
– Volim knjige I uvijek kažem da je knjiga najveći čovjekov prijatelj i najbolji lijek za glupost. Supruga zna da će me uvijek razveseliti kad mi pokloni neku knjigu. Trenutno kombiniram stručnu literaturu i beletristiku, odnosno “Između neba i zemlje: vodič kroz tradicionalnu kinesku medicinu” i “Derviš I smrt” Meše Selimovića. O, kakav je to pisac! Svaka njegova rečenica otvara na stotine vrata u mojoj glavi – priznaje nam Saša. Spomenutu stručnu literaturu pak čita jer i u ovom trenutku radi na svojoj edukaciji. Naime, odlučio je istražiti tradicionalnu kinesku medicinu i njihov holistički pristup liječenju pa je upisao školu akupunkture i akupresure u Zagrebu. Završavanje tog tečaja jedan mu je od prioriteta za blisku budućnost.
– Usredotočen sam na to da tu edukaciju privedem kraju, a nakon toga se želim još više razvijati u tom smjeru. To je jedna grana medicine koje otvara stotinu drugih mogućnosti ako ste voljni učiti. Također se nadam da ću upisati i diplomski studij sestrinstva, no najviše od svega želim zdravlje, i za sebe, i za obitelj. Imao sam priliku iskusiti kako je to biti s druge strane i ovisiti o drugome, pa sada zdravlje cijenim još više. Sve ostalo doći će samo po sebi – zaključuje Saša Rakić.