Uputila je otvoreno pismo svim "prosvjednicima", ali i cijelom školskom sustavu, iznijevši drugu stranu priče
Nakon velikog skandala u obrazovanju, koji je ponovno stavio
u fokus loše djelovanje institucija, pokrenula se
svojevrsna kampanja #ijasamfranjo. U navedenoj kampanji
iznosile su se brojne priče
zlostavljanih profesora nakon što je čakovečki profesor
fizički napao učenike koji su ga gađali kredom.
Iz drukčije je perspektive odlučila ispričati svoja iskustva
jedna učenica prvog razreda Turističke gimnazije u Vinkovcima
– Ana Novosel, prenosi
Srednja.hr. Naime, ona je uputila otvoreno pismo svim
“prosvjednicima”, ali i cijelom školskom sustavu, iznijevši drugu
stranu priče. Odnosno, izražavajući svoje brige u vezi s
obrazovanjem. Pismo mlade srednjoškolke prenosimo u cijelosti.
– #ijasamfranjo buna potpuno nebitna. Dragi moji nastavnici,
išli ste i vi u školu – shvaćamo mi to. Vi ste se školovali i
školujete nas kako bismo mi školovali druge generacije koje nas
čekaju. Skidam vam kapu što imate posla s klincima poput
neodgojene djece koja vas gađaju kredama i što godinama trpite
osobe koje omalovažavaju vaš rad i vaše dostojanstvo.
Ali, recite mi, koliko vas se uistinu zapita kroz što naša
generacija zaista prolazi? Recite mi, koliko vas se smilovalo
učeniku koji ima socijalnu anksioznost i teško mu je pričati pred
cijelim razredom jer se ne osjeća ugodno tako? Malen broj,
vjerujem. Većina vas će prozvati baš tog učenika jer ‘se nikad ne
javlja’; ‘ništa mu nije jasno’; ‘ne ulaže trud i volju’ koju bi
trebao posjedovati. Recite mi, kako možemo biti oslobođeni satova
tjelesne i zdravstvene kulture ako imamo slomljenu nogu, a učenik
koji ima strah od pričanja pred cijelim razredom mora svakodnevno
izlagati pred masom ljudi?
TO ne vidite. Mentalna bolest, socijalna anksioznost, uvjerava
ljude na podsvjesnoj razini da nisu dovoljno dobri i da sve što
kažu, nije točno. Recite mi, koliko puta ste to uočili kod
nekoga? Recite mi, koliko vas je radije ulagalo u znanje učenika,
već ste odradili to što morate za novac/plaću, a ne zato što
volite podučavati? Školski sustave, objasni mi molim te kako se
zalažeš za dužnosti i obveze? Školski sustave, kako da imam 8
sati sna ako me kod kuće čeka 7 predmeta sa 7 različitih zadaća?
Objasni mi, molim te, i kako da se socijaliziram, steknem nova
prijateljstva, budem sa svojom obitelji, i da stignem učiti, ako
odlazim u školu u 11.30 i vraćam se u 7 navečer?
Školski sustave, kako da držim dobru dijetu, kada u školskim
kantinama držite peciva, kolače, kave i ostale nezdrave obroke?
Kako da imam kompletan, zdrav doručak ujutro, kako da spavam 8
sati ako imam zadaće do ponoći, a dižem se u pola 7 kako bih
pješke stigla u školu? Reći ćeš mi i kako nisi primijetio da
djeca radije imaju želju odustat od edukacije (koja to nije) i ne
biti školovani, prije nego otići u školu i znati da ih čeka
lijepa budućnost jer će učiti nešto što ih zanima, prilagođeno
njihovim mogućnostima? Kako možeš tvrditi da smo mi svaka za sebe
individua, a onda nas staviti u grupu od 24 osoba i učiti istim
stvarima, istim tempom?
Kako ću razlikovati pogrešku od neuspjeha, ako me ti učiš da je
to jednako? Tvrdiš da su pogreške sastavni dio školovanja, ali se
moja ocjena ne temelji na onome što ja znam, nego na temelju od
pismenog ispita sastavljenog od 15 pitanja i moje pogreške
određuju moj neuspjeh? Školski sustave, mogu ti reći razliku
između epifore i anafore, mogu ti reći razliku između težine i
mase, mogu ti napamet reći koji datumi su bitni u razdoblju
Osmanskog Carstva, mogu ti reći razliku između virusa i
bakterija, mogu ti izdiktirati sve formule za izračunavanje
površine i opsega nekog tijela ili lika, no, možeš li mi ti
objasniti razliku između mog psihičkog zdravlja i napredovanja?
Kako ti i dalje živiš znajući da djeca više nisu dobro zbog tebe?
Da više ništa nema veze s učenjem i educiranjem, nego
prolaženjem? Ali, nema veze što ludim. Ionako su moje ocjene
bitnije nego moje psihičko zdravlje. Kako da odrastem u normalnu,
asertivnu osobu, ako mi ti govoriš kada ću tj. neću popit vode,
kada smijem / ne smijem otić na wc? A vi, nastavnici, sudionici
#ijasamfranjo teorije, pokažite mi koliko vas može dignuti ruku u
zrak i reći da se nikad nije zamjerio nekom učeniku? Reći ću vam
da ima i nas, učenika, koji smo trpili/trpimo psihičko nasilje od
strane vas, nastavnika-gotovo svakodnevno.
Nije normalno da učenik kaže nastavniku da ,,puši ku***”, ali
normalno je da nastavnica glazbene kulture govori svaki sat
učeniku (koji pripada romskoj nacionalnosti) da se ponaša kao
majmun? Nije normalno da učenici bacaju papiriće po razredu ili
da pogode nastavnika papirićem, ali normalno je da nastavnica
biologije gađa učenike olovkama jer ju “ne slušaju”? Nije
normalno da učenik kaže nastavniku da nije shvatio dio gradiva
jer je teško objasnio, ali normalno je da nastavnik povijesti
naziva učenike đubradi jer nisu uložili dovoljno truda u ispit za
koji je on rekao da uče? Nije važno ni što su i učili, pomiješa
im se jer imaju još 13 predmeta za učiti?
Nije normalno da učenica ne igra tjelesnu i zdravstvenu kulturu
jer ima osjećaj nelagode zbog čudnog nastavnika koji cijeni dečke
više nego cure, ali je normalno da on njoj govori kako joj neće
dat šansu da podigne ocjenu ni da joj netko umre, bez obzira na
to što nije upoznat s time da je ona imala želju truditi se, ali
joj nije bilo jasno zašto dečki mogu igrat u trenerci, a
nastavnik kod cura inzistira na šorcevima ili kratkim tajicama?
Nije normalno da se učenik jasno i glasno postavi ukoliko vidi
nepravdu samo zato što je rekao nešto svojim riječima i odgovor
mu je odbijen, iako je točan, ali nije naučen napamet kao što
piše u knjizi, ali je naravno normalno od nastavnice da dođe do
učenice pod malim odmorom i prijeti joj se kako bi joj bilo bolje
da više ne razgovara tako s njom stavljajući i majku učenice u
kontekst?
Nije normalno da učenici nemaju želju doći na sat kod starije
profesorice, koja nije profesorica nego osoba sa završenim
tečajem, ali je normalno da se ista prijeti plavim kuvertama jer
su joj učenici naglasili da je sat dosadan i da im se ne da
slušat o gnječenju rajčice u ljetnoj kuhinji? Stvari koje vi ne
vidite su zapravo stvari koje teško padaju učenicima, a niste ni
svjesni kolika je represija od strane vas na učenike. Da ima
imalo prilagodbe i volje za radom, učenici bi vas cijenili. Kao
učenik, znam da nijedan od nas ne bi ne poštovao nastavnika od
kojeg vidimo da nas poštuje u cijelosti.
Birali ste si sami posao i znate da je rad među ljudima
komplicirana stvar, da ne možete očekivati med i mlijeko. Nitko
vas nije tjerao da radite ovaj posao 40 godina. 40 godina iste
priče svake godine. Ako niste znali da vas čeka ovakav ishod i
ako niste znali da se ovakve stvari događaju svuda, zašto ste
odabrali ovaj posao? Tko vas je odabrao da radite ovaj posao? –
napisala je učenica Ana Novosel.