'Dojdite, ali popevlite nekaj svojega'. Ta je rečenica započela put štrigovskog kantautora, tekstopisca, glazbenika, glumca, pjesnika te velikog čovjeka Stjepana Makovca – Pište.
Iskra koja je počela tinjati u frazi ‘nekaj svojega’ rasplamsala se i upalila vatru iz koje je nastalo 600 pjesama. Na kavi, u toplini i udobnosti obiteljske kuće, razgovarali smo sa čovjekom kojeg u Štrigovi poznaje staro i mlado. Jedni ga znaju kao ‘muzikaša’, drugi kao glumca, a najviše njih poznaje ga kao prijatelja i zaljubljenika u svoj rodni kraj.
Priču o svom umjetničkom životu Pišta započinje prije dvadesetak
godina kada je počeo pisati i uglazbljivati svoje
pjesme.
– Pjevajući u mješovitom zboru puno smo putovali i pjevali ne samo diljem Lijepe naše nego i šire, a svugdje gdje god smo došli tražili su da pjevamo nešto svoje. Mi nismo imali ni jednu vlastitu skladbu i tako sam napisao prvu pjesmu. Moj prvijenac bila je ‘Štrigovska fara najlepši si kraj’. I dan danas Štrigovčanci vole izvoditi tu pjesmu i nekako, postala je prepoznatljiva skladba našeg kraja – započinje naš razgovor Stjepan te nastavlja:
– Prvih 40-tak pjesama koje sam napisao sve sam i uglazbio, no vidio sam da nema tko izvoditi pjesme pa sam se stoga nastavio baviti poezijom. U svom opusu danas imam 600-tinjak pjesama različite tematike. Pišem u dijalektu, a volim pisati i na standardnom književnom jeziku.
Stjepan Makovec – Pišta živi sa suprugom
Katarinom. Na pitanje da li supruga čita njegove
pjesme odgovara: ‘Moja supruga ne čita pjesme, ali kad slučajno
koju čuje, i te kako zna dati konstruktivnu kritiku, a žene,
shvatit ćeš, uvijek kritiziraju bolje nego pohvaljuju (crveni
obraz i smijeh) te nastavlja: ‘Nikad nisam pisao o supruzi, no
nije kasno. Ima još mnogo tinte u mom peru. Inspiraciju
nalazim šetajući po svojim bregima, promatrajući ljude,
situacije, a nekad moraš i malo »fantazirati«.
Pišta je rođen 1942. godine u Železnoj Gori gdje živi do svoje tridesete. Početkom sedamdesetih odlazi u Njemačku, gdje ostaje do osamdesetih kada se vraća i zapošljava u Ljutomeru. Danas živi u Grabrovniku, bavi se i skladanjem.
Uglazbio je 70-tak skladbi na vlastite tekstove, izdao je s
‘Starim muzikašima’ i Vokalno-instrumentalnim sastavom
‘Štrigovčanci’ po jedan album, napisao je nekoliko dramskih
djela te je do sada tiskao četiri zbirke pjesama sa stihovima na
standardnom književnom jeziku i na kajkavskom jeziku. 2008.
godine izdao je “Pjesme iz štrigovskih bregof”, 2011. “Dojte,
dobri ljudi”, 2014. “Sebe sem ti dal”, 2016. ‘Pjesme maloga
čovjeka’, dok će u lipnju 2019. godine izdati 5. zbriku pjesama
pod nazivom ‘Jesenska brazda’.
Aktivan je i u lokalnom Kulturno-umjetničkom društvu ‘Sveti
Jeronim’ gdje često glumi, a i zasvira s mlađim kolegama.
‘Ljubav prema glazbi rodila se davno. Kao osnovnoškolac počeo sam
svirati gitaru i brač, kasnije sam odabrao violinu i trubu koju
sam svirao i u glazbenom sastavu u kojem su svirala i moja braća,
zvali smo se ‘Makovci’. Kasnije sam svirao i u grupi ‘Tempo’.
Danas volim pomoći kudovcima kad zatreba pomoć – kaže.
