Glas o uspješnim Međimurcima širi se i izvan Međimurja. Među njima su i sestre Valentina i Tatjana Hažić koje postaju prepoznatljiv simbol međimurskog vinogradarstva, voćarstva i turizma.
Međimurje obiluje uspješnim visokoobrazovanim pojedincima, bilo da je riječ o ljudima koji su se vratili u svoj rodni kraj nakon diplome ili su pak svoju sreću potražili u Zagrebu ili inozemstvu. U sklopu jednog svog projekta intervjuirala sam gotovo dvije stotine takvih Međimuraca, no dvije mlade žene posebno su mi ostale u sjećanju. One su Valentina i Tatjana Hažić, sestre koje rade na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu i postaju prepoznatljiv simbol međimurskog vinogradarstva, voćarstva i turizma.
U vrijeme kada se sve veći broj ljudi seli u velike gradove, one
i ne pomišljaju na život izvan Međimurja. U njemu su našle svoj
kutak raja i svima nam pokazale da se uspješna karijera može
graditi i u području poljoprivrede.
Njezina mlađa sestra Valentina diplomirala je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, završila poslijediplomski specijalistički studij “Organizacija i menadžment” i trenutačno je vanjski doktorand na Agronomskom fakultetu, smjer Ekonomika u poljoprivredi.
Godinama je radila kao voditeljica Odjela za poljoprivredu i ruralni razvoj u REDEA-i, a nedavno je otvorila vlastitu konzultantsku tvrtku za savjetovanje poljoprivrednika i pripremu projekata financiranih iz EU fondova.
Pokrenula je i inicijativu osnivanja udruge poljoprivrednih proizvođača “Najbolje ‘z Međimurja”, čija je predsjednica. Usto radi i na OPG-u, gdje je angažirana oko pripremanja projektnih prijava i dostave njihovih proizvoda na kućni prag naručitelja.
Kao djevojčice sudjelovale u podizanju prvih nasada
Obje su od malih nogu, uz roditelje Biserku i Radenka, gledale kako nastaje njihov obiteljski posao od kojeg danas živi čitava obitelj. Njihov komadić raja smješten je u sjeverozapadnom dijelu Međimurja, u mjestu Jurovčak, a roditelji su ga podigli sada već davne 1993. godine.
– Sestra i ja bile smo još sasvim malene kada su započeli prvi radovi na podizanju nasada voćnjaka i vinograda. Nosile smo drvene stupiće prilikom sadnje vinove loze i stavljale sadnice voćaka u za to predviđena mjesta sadnje.
Nije bilo jednostavno, krenulo se iz ničega. Nisu postojali nikakvi nasadi u nasljedstvu, već se krenulo od nule. Naravno, koristila su se sredstva od otpremnina roditelja za podizanje nasada, ali i dizali krediti te koristila sva moguća poticajna sredstva države i županije, prisjeća se Tatjana.
Dodaje i da su sestra i ona tijekom čitavog svog školovanja
radile uz roditelje i tako zarađivale svoj prvi novac, čime su
stekle pravi poduzetnički duh.
– Uz vina sorti graševina, chardonnay, traminac mirisavi i sauvignon blanc (ukupna proizvodnja do 20.000 litara godišnje na 2,3 ha), proizvodimo i svježu jabuku (danas na 6,3 ha, 22.000 stabala jabuka uz godišnju proizvodnju od cca 250 tona svježe jabuke), sve veći dio te jabuke prerađuje se u sok od jabuke, čips od jabuke i jabučni ocat.
Uz navedene proizvode sušimo i bazgu i koprivu za čaj, a napravimo i sok od grožđa, sok od jabuke s mandarinom te jabuke s aronijom, ponosno ističe Tatjana.
Spoj obiteljske dinamike i stalnog učenja
Za svoj rad nagrađivani su mnoštvom nagrada, od nagrada za kvalitetu proizvoda, uređenost interijera i eksterijera vinarije, za uzorne domaćine, nagradom Zlata vrijedan i brojne druge. No svega toga ne bi bilo da i jedna i druga nisu predano radile uz bok svojim roditeljima.
Naime, oni su ih odgajali tako da vide svrhu i smisao bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom. To je utjecalo i na konačni odabir njihovih profesija, no ne zato što bi osjećale obvezu da moraju krenuti tim putem, nego zato što su, boraveći čitav svoj život u tome okruženju, vidjele koliko uživaju u tome.
– Danas obje previše cijenimo njihov rad i svjesne smo svega što su napravili, uz podizanje dvoje djece i pokoje teške trenutke. No oni su nas od samog početka uključivali u sve. Sjećam se da mi je uvijek puno značilo kad bi se i mene pitalo što mislim, iako sam bila mlada i bez iskustva. Zajednički svakodnevni razgovori o poslu oduvijek su nas povezivali i poticali na konstruktivnu diskusiju, ističe Valentina.
Upravo su zato obje izabrale i karijere koje su povezene s radom na OPG-u, a njihova novostečena znanja pomogla su u podizanju OPG-a na zavidnu razinu. Kako kaže Valentina, to je uvijek bio i krajnji cilj u njihovu stalnom usavršavanju.
– Za bavljenje ovim poslom treba imati visoku razinu znanja, sposobnosti i mogućnost promišljanja pa su svi koraci koje sam do sada poduzimala bili usmjereni na učenje i rad kako bih jednog dana bila spremna bez straha prihvatiti sve izazove.
Svojevrstan vizionarski pristup neminovan je, kao i sklonost radu
i odgovornost spram obavljanju posla. Sve to sestra i ja stekle
smo radeći odmalena na našem gospodarstvu. Svi poslovi koje sam
dosad radila bili su ciljana i proračunata podloga za učenje pa
da jednog dana budem spremna za svoj vlastiti poduzetnički
posao, govori nam Valentina.
– Svaka nesuglasica ili razlika u mišljenjima može samo doprinijeti. U konačnici, sve odluke donosimo zajednički i uvijek ima različitih ideja i mišljenja, no uvijek netko popusti. Kada naiđemo na izazove, nastojimo pronalaziti rješenje na što bezbolniji način, kažu sestre.
Iako se OPG Hažić može ponositi jednom od najboljih priča u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, što dokazuju i prestižne nagrade, Valentini i Tatjani najveća je nagrada to što su obiteljske veze među njima i roditeljima jače nego ikad, ali i mogućnost što imaju priliku živjeti i raditi na selu.
Gotovo idiličan život na selu
Dok mnogi mladi bježe od sela, Valentina i Tatjana upravo to smatraju najboljim mogućim mjestom za život.
– Dostupni su nam zdravi domaći proizvodi, mir i tišina. Kvaliteta života neusporedivo je veća na selu nego u gradu. U sklopu svog posla jako puno boravim na svježem zraku, a dodatno se bavim sportom, što je idealno u ovom okruženju, ističe Tatjana.
S time se slaže I Valentina koja smatra da selo današnjice, ako
je riječ o prosperitetnoj ruralnoj sredini, nije ničime zakinuto
u odnosu na grad. Tu je i brza i laka dostupnost gradova poput
Zagreba i Graza, a samim time i blizina zračnih luka, čiji je
Valentina čest posjetitelj s obzirom na svoja česta poslovna
inozemna putovanja.
Iako obje snažno vole svoj kraj, svjesne su i toga da se uvijek
treba dodatno obrazovati, upoznati druge kulture i krajeve, no,
kako kažu, sa svojim krajem osjećaju neraskidivu emotivnu vezu
protiv koje se nema smisla boriti.
– I u Hrvatskoj se mnogo toga može postići, samo ako uložite dovoljno truda i znanja. Najlakše je otići van, a kako sam često “vani”, ne vidim prednosti življenja u nekom drugom dijelu svijeta. Znanje stečeno vani treba donijeti u Hrvatsku i razvijati svoju malu sredinu u kojoj živite tako da i vama i ljudima oko vas bude bolje.
Zvuči otrcano, ali zaista se veliki pomaci dogode kada krenete od sebe i uzmete stvar u svoje ruke. Svatko od nas odgovoran je za kvalitetu života u zajednici u kojoj živimo, zaključuje Valentina.
Zato svim ženama koje sumnjaju u svoj uspjeh ili život na selu smatraju izrazito velikim nedostatkom koji ih koči poručuju neka se ne predaju i neka pokušaju i u svome malom dijelu Hrvatske postići velike stvari.
– Dakako da treba slijediti svoje snove, neovisno o tome radi li se o gradu ili selu, no ako voliš selo, zaista ne vidimo nikakve nedostatke u ruralnom načinu života. Kada se stvari počinju primjećivati šire od vlastitog mikrokozmosa, shvatite da je uviđanje ograničenja i nemogućnosti nešto što proizlazi isključivo iz nas samih. Sve se može kada smo uporni, zaključuju Tatjana i Valentina Hažić. (Izvor: Zadovoljna.hr)
