(Na ovome svijetu samo je ljudska glupost nemjerljiva, sve ostalo je mjerljivo)
Jedna od matematičkih dimenzija u trigonometriji, “duljina”, vrlo je važna u našim životima.
Dakle, o duljini kao dijelu dužine nekog pravca, od točke A do točke B, moglo bi se razglabati i nadugo i naširoko, jer o “dimenziji…”, malotko nema svoje mišljenje, a osobito je važno ako se uz duljinu i snagu – nečega, garantira i 30% veći učinak – nekoga…
Tko ne prati aktivnosti na našoj političkoj sceni, posve je razumljivo, taj ni neće shvatiti o čemu je ovdje riječ.
No, kad je riječ o našim političarima, o duljini političkih mandata i njihovoj važnosti u društvenom životu Hrvata, ova trigonometrijska činjenica je od presudne važnosti. Važno je kako i koliko će još dugo izdurati na društvenoj sceni. A, vrijeme, naprosto leti.
Jer, ako “Svijet voli pobjednike!” kako pjeva Indira, možemo li i pojmiti što politički pobjednici bilo kojih naših izbora misle o sebi samima?
Razumljivo je da pobjeda kao rezultat napornog natjecanja svakog natjecatelja veseli, ali u političkoj utakmici pobjeda je mnogo više od bilo kojeg sportskog trijumfa, pa i rekorda.
Zapravo, sva zvanja, sve profesije, sva rangiranja i tituliranja na društvenim ljestvicama po važnosti se ne mogu mjeriti s uspjehom nekog političkog pobjednika i njegovim utjecajem na svijet koji ga okružuje.
I kako onda političari neće biti opčinjeni vlastitim uspjehom, vlastitim izgledom, vlastitom veličinom… premda su tek privremeno na mjestima s kojih nam kroje sudbinu.
A, ako su još i zaljubljive prirode, pa se, kao slučajno, zaljube u vlastiti odraz u zrcalu tad im narcisoidnost naprosto pršti iz svake pore njihova bića, iz govora tijela, iz svake izgovorene riječi u pokušaju uljuđenog komuniciranja s ostatkom svijeta.
Naravno, ne misleći na prolaznost svega što postoji. Jer, Zemlja se, eto, rotirajući oko svoje osi već odavno oblikovala u jednu od bezbroj “lopti” svemirskog prostranstvai ne, nije tek plodna “ravnica” kako tumače ravnozemljaši.
Eh!
Da nam je u vlasti više političara i politike, a manje politikanata i politikantstva; da je manje sebeljublja, a više domoljublja; da je manje “velikih” Hrvata, a više onih normalnih, onih koji ne pljačkaju vlastitu zemlju; da je manje krađa, a više poštenja; da je više istine, a manje laži sa svih nadmorskih kota; da je manje sudova, a više pravomoćnih presuda za počinjeni kriminal; da je više pravde, a manje nepravde tad bi Hrvatska uistinu bila najbogatija zemlja na svijetu (kako je u predizbornoj kampanji za Pantovčak gospođa K. G. K. obećavala građanima i građankama Lijepe naše, a to se, razumije se, odnosi i na seljanke i seljake).
Naravno, bilo bi i više novorođene djece, bilo bi više zadovoljstva tog istog puka, a manje nezadovoljstva i frustracija zbog političara kakve smo birali i izabrali i ovakvog stanja u Lijepoj našoj domovini.
U nedavnom intervjuu V. L. ugledni ginekolog prof. dr. A. K. kaže: “(…) život bebe koja se danas rodi započeo je prije 3,5 milijardi godina, a nakon 14. tjedna trudnoće svaka ljudska stanica je programirana i tad je odlučeno, jesmo li pametni, glupi, kriminalci, čestiti ljudi, zgodni…”
Ovo posljednje, u nizu, izuzetno je važno za nas ovako čemerne, jer kako se čovjek kao nesavršeno biće, “začet” još pred 3,5 milijardi godina, od prvobitne “zamisli” Tvorca neće izvitoperiti i u izgledu i u poimanju svega što ga okružuje, pa se jednostavno zaljubi u samoga sebe.
Zato današnji naši “narcisi” vjeruju da su bogomdanim, da su savršeni za posao kojega obavljaju, da su najpametniji, da su najmudriji, da su najljepši, zašto ne, pa i najzgodniji, da sve što kažu da je gola istina, da su čista pozitiva, da sve što čine da je to najbolje za nas, pa bi se zbog oholosti poput onog Narcisa iz starogrčke mitologije na kraju mogli sunovratiti u ambis povlačeći za sobom nedužni, ali prezaduženi puk…
Dakle, sve je mjerljivo osim ljudske gluposti, pa i trajanje pljeska namijenjenog pojedinom političaru na sjednicama tek odabranih.
