– One koji su nadvladali najopakiju bolest u sebi smatraju se pobjednicima. I s pravom jesu, no ja sebe takvim dokraja ne smatram jer sam do ozdravljenja došao jednim jednostavnijim, kraćim putem kojeg si neki iz različitih razloga ne mogu ili neće priuštiti i upravo o tome želim progovoriti – rekao je Mladen Grubić, danas Čakovčanin s korijenima iz Murskog Središća, čovjek koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u službi djece u OŠ Kotoriba, znan je kao međimurski novinar-dopisnik.
Mladen je bio kap u moru onih koji je donedavno u svojoj prostati nosio rak. Od 4. travnja ga više nema i kaže kako je postao najbogatiji čovjek svijeta…
– Bio sam jedan od xyz ljudi koji su se pitali zbog čega baš ja, zbog čega baš meni? Ja sam na to pitanje imao veće ‘pravo’ jer sam od 1991. -2001. godine bio suputnik supruzi Štefici na putu ozdravljenja od raka bronha. Bila su to vremena kada se je za svaku dijagnozu, terapiju putovalo u Zagreb. Tada smo živjeli u Kotoribi. Najteže su bile ratne godine kada smo zbog čestih uzbuna na putu zaostajali dvostruko se boreći za najvrjednije…
Bitku dugu 10 godina smo nažalost izgubili. Supruga je u trenucima izdisaja tek stigla reći: – Budi uz Tomislava, a ti ćeš se već nekako snaći. Kuhajte si… i nije više mogla, smrt ju je o tome preduhitrila – rekao je, a u očima mu se nazirala sjeta:
-Tomislav je naš sin, danas sretno oženjen, otac dvoje prekrasne djece. Imao je 21 godinu. Od svoje 11 godine bio je uz mamu i nerijetko je uz uzdahe boli slušao savjete o pripreme hrane, uputama o pranju rublja i sve je to odlično apsolvirao… To ga je očito jačalo. O njegovim osjećajima ne mogu. Prije i bolje se po majčinoj smrti snašao.
Meni je bilo znatno teže jer mi je bila 51 godina – i tu je Mladen zastao. Spomenuo je tek novu životnu mračnu epizodu, srčani infarkt prije osam godina, spašeni život u KBC Dubrava i današnji život s tri ‘stenta’. Dočekao je zasluženu mirovinu misleći kako će usprkos krhkog zdravlja i svojom strašću za novinarstvom moći još dugo…
I tada na kraju lanjske godine jedan poslovni susret s urologom i onkologom Antoniom Plešnarem, dr. med. iz Županijske bolnice Čakovec. Prvi zdravstveni kontakti rezultirali su 4. siječnja biopsijom prostate, a 14 dana poslije nalazom zloćudne novotvorevine prostate.
– Mladene, to vam je rak, rekao mi je sa smiješkom urolog, smiješkom iz kojeg se nazirao optimizam – priča i dodaje kako je po izlasku iz ordinacije načas zastao i zapitao se kao i svaki, zar sam postao običan broj, kako izaći iz njegovog niza? Prepuno svjetlo predvorje Urološkog odjela postalo mu je u trenutku mračno.
– Nisam nikoga vidio ni čuo. Osjetio sam tek čvrsti stisak ruke sadašnje supruge Gordane i njezin blagi i topli pogled iz kojeg je zračio optimizam i oni su me primorali krenuti dalje. Kada sam čuo koje mi opcije predstoje u liječenju izgubio sam korak, ne mogu više pa konačno, na leđima mi je 68 godina…
Nisam ispravno razmišljao, a trebalo je što prije reagirati. Od četiri ponuđene opcije izabrao sam onu za mene najmanje stresnu, izabrao sam opciju cjelokupnog plaćanja radioterapije u Radiochirurgi u Svetoj Nedelji – ispričao je. Rekao je potom kako mu je glavom prošlo tisuću pitanja, da bi se iskristalizirao jedno-pitao se koliko je do sada novaca uložio u svoje zdravlje?
Upravo to ga je sputavalo. Ulagati, za njegove prilike veliki novac, u liječenje u državi gdje ti Ustav jamči besplatno liječenje, a zbog čega bitka za brži povratak u život trži tu prokletu ‘lovu’? I posegnuo je za njom jer nije više mogao trpjeti agoniju smrti u sebi, nije mogao dozvoliti da netko drugi gospodari njegovim tijelom. Iz dana u dan je kopnio.
Ljudi su ga upitno gledali, a tek bi ‘hrabriji’ pitali što se s njime događa. Opet jedna od mračnih životnih epizoda…, a on je svakome govorio da ima rak, držao se hrabrim, no nije tako bilo. Vrijeme je neumitno prolazilo i, kako kaže, trebalo je shvatiti da ulazak u tu igru otvara pogled kako je to način na koji svi funkcioniraju i da mora biti dio te ekipe ako želi ostati normalan.
– Sada sam počeo shvaćati koliko toga u zdravstvu ne štima, koliko toga moraš sam doznati i ishoditi kako bi što prije započeo s liječenjem. Imao sam sreće što je uz mene stao Hussein Saghir dr. med., predsjednik Županijske lige protiv raka MŽ. Da li je osjećao obvezu kao čelni čovjek Lige naspram meni ili ga je nosio ljudski poriv, želja i potreba da mi pomogne? Čini mi se ovo drugo. Ne znam i nikada neću znati da li sam u prvu!? – zapitao se.
Kako je započelo liječenje?
– Odlazak u Svetu Nedjelju i već nakon prvog konzultativnog razgovora s urologom Mladenom Solarićem, dr. med. shvatio sam da sam na pravom putu. Slijedi drugi s urologom i onkologom prim.dr.sc. Goranom Štimcem, dr.med.,implatacija Calypsa u prostatu pa razgovor s onkologom i radiologom Hrvojem Kaučićem, dr. med. i sve je moglo početi…
Bilo me je strah! Neizvjesnost. Zar mi samo pet radioloških tretman može promijeniti život? Vrijeme od 26. ožujka do 4. travnja, svaki drugi dan putujući u Svetu Nedelju, bili su dani koji su me jačali, a zdravstveno osoblje ovdašnje poliklinike bodrilo…
Mladen danas?
– Spomenuti 4. travanj i riječi doktora Kaučića, da sam u njegovom segmentu liječenja zdrav i da nemam više rak odzvanjaju mi još i danas. Pitam se kako, zar samo u 100 minuta radiokirurškog tretmana, a istovremeno mislim i suosjećam se s onima koji nisu krenuli mojim putem. Kao što sam vam i u uvodu rekao o njihovim odlukama i prilikama nije moje da sudim – odgovorio je i dodao kako je, kao novinar, čuo sijaset lijepih i manje lijepih priča onkoloških pacijenta te istaknuo kako im tek sada može svojski i istinski vjerovati.
– Moja se svakodnevica nije nimalo promijenila, no sada ne živim u grču i ‘zagrljaju’ prijeteće smrti. Hvala svima koji su me bodrili, no moram im priznati da ih nisam do kraja čuo jer sam bio u svojim mislima. Sretan sam što su to činili iskreno, ljudski, prijateljski, a veseli me što se svi ti danas uz mene smiju, a što sam ja u prosincu nažalost zaboravio…
Prije tri dana bio sam kod ‘mojeg’ urologa na prvom kontrolnom pregledu. Dodati vjetar u potpuni oporavak dale su mi njegove riječi kako su kolege u Svetoj Nedjelji savršeno obavile posao – rekao je za kraj i dodao kako još uči ponovnom smijehu. Zamolio nas je neka dodamo kako ga svejedno, negdje u podsvijesti, okupira breme neke nove crne epizode.
I još je dodao svoju Zoyu, malu i mladu kujicu Mopsa, ‘terapeutkinju iz mraka’ kojoj se u samoći povjeravao, a njezine velike okice su nekim posebnim sjajem upijale svaku njegovu riječ…
Mi mu želimo da mu sumnje prekriju neki drugi, novi vidici!
