Dr. Renata Čulinović-Čaić, pročelnica Službe kirurških djelatnosti Županijske bolnice Čakovec, nova je predsjednica Hrvatskog liječničkog sindikata, kojem je godinama predsjedao dr. Ivica Babić.
Razgovarali smo s ovom otvorenom i veselom doktoricom o njezinu poslu, planovima, ali i privatnom životu koji dijeli sa suprugom – poznatim pjevačem.
Koji su vam glavni zadaci na čelu Sindikata?
Već sam počela raditi na uspostavljanju kvalitetne suradnje sa svim liječničkim udrugama, jer je jedinstveno djelovanje cjelokupnog liječničkog korpusa preduvjet za ostvarenje primjerenih radnih uvjeta, radnih normi, korektnog plaćanja odrađenih sati i statusa liječnika u društvu uopće. Sinergijom djelovanja svakog na svom području, uvjerena sam, možemo postići značajne rezultate.
Jedan od najvažnijih ciljeva je potpisivanje Strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike, kao i postizanje statusa reprezentativnog sindikata. Strukovni kolektivni ugovor za liječnike postoji već dulji niz godina u svim naprednijim članicama EU. Ali to nije moguće jer Liječnički sindikat nije reprezentativan. Uvjerena sam da je priznavanje reprezentativnosti Sindikata stvar (dobre) političke volje.
Prema važećem Zakonu o reprezentativnosti, HLS ne može steći status reprezentativnog sindikata jer je praktično nemoguće doseći propisanu kvotu od 20%. Moje sljedeće aktivnosti bit će usmjerene i na povećanje broja članova sindikata, a za to imam odličan tim koji je na terenu već počeo raditi na tome. Svakako ću nastojati uspostaviti što bolju suradnju s drugim sindikatima u zdravstvu, jer imamo puno zajedničkih problema koje bismo lakše riješili zajedničkim naporima.
Zašto je liječnicima tako važan Strukovni kolektivni ugovor?
To je temeljni dokument koji regulira radna prava liječnika. Stvar je vrlo jednostavna – jedino liječnici mogu pregovarati za svoja prava, jer jedino oni znaju što znači raditi 24 ili više sati, jedino liječnici znaju što znači ne spavati zbog brige za pacijenta, što znači ne moći zaspati nakon dežurstva zbog premorenosti… Nema nikakve logike da druge struke u zdravstvu dogovaraju uvjete rada za liječnike. Liječnici ne žele dogovarati prava za npr. medicinske sestre, za to sestre imaju svoj sindikat, ali isto tako ne žele da netko drugi ugovara prava za liječnike.
Ne mogu shvatiti zbog čega se niz zakonskih regulativa može i mora prilagođavati EU, a Strukovni kolektivni ugovor za liječnike u Hrvatskoj je tabu tema. Strukovnim kolektivnim ugovorom nikome u zdravstvu ne bi se umanjila prava. Liječnika je u Hrvatskoj puno premalo, mladi odlaze u inozemstvo, “starih” liječnika je puno i ako se ne poduzmu ozbiljni koraci u rješavanju statusa liječnika, vrlo skoro nas neće imati tko liječiti.
Liječnici ne žele da netko drugi dogovara prava za njih jer samo oni znaju kako rade
Štrajk liječnika iz 2013. nikad nije prekinut, je li još u mirovanju?
Da, točno je. Štrajk iz 2013. nikad nije prekinut, još uvijek je u stanju mirovanja. To je zaostala pat-pozicija koju ćemo rješavati na jednoj od prvih sjednica Glavnog odbora, ovisno o odluci većine. Liječnici ne odlaze iz zemlje toliko zbog plaće koliko zbog uvjeta rada.
Može li Sindikat što učiniti po tom pitanju?
Rješavanje tog problema također je jedan od glavnih ciljeva novoizabranog vodstva HLS-a. Trenutačno je aktualan problem vezano uz neadekvatno obračunavanje/ plaćanje odrađenih prekovremenih sati. Naknada za prekovremeni rad se od 2013.godine ne isplaćuje sukladno ugovorenoj normi i zakonskim propisima. Zbog toga su već podignute tužbe, neke presude u našu korist su već dobivene. Činjenica je, da današnji zdravstveni sustav počiva isključivo na entuzijazmu i dobroj volji liječnika, koji pristaju raditi preko svake norme i jedino tako se sustav uspijeva održati.
Zakon o radu propisuje da prekovremeni rad ne može trajati dulje od 180 sati godišnje, a većina liječnika koji dežuraju, 180 prekovremenih sati nakupe već u ožujku ili travnju. U sljedećih 8 ili 9 mjeseci u godini mi i dalje radimo jednakim intenzitetom, odrađujemo po 240 i više sati mjesečno i zapravo veći dio godine radimo protuzakonito. I onda nam se te prekovremene sate još ne plati kao što je propisano! Kad bi se liječnici striktno držali zakona, bolnice i ambulante bi se 20. u mjesecu zatvorile.
Ne zvuči dobro… Osim toga, zbog manjka liječnika, liječnici istovremeno “pokrivaju” nekoliko radilišta… na kirurškom odjelu to znači da kirurg trči iz operacijske sale u ambulantu, iz ambulante na odjel, iz odjela opet u operacijsku salu… i tako iz dana u dan. Takvi radni uvjeti neminovno izazivaju nezadovoljstvo liječnika, ali jednako tako i pacijenata, koji zbog toga moraju dulje čekati preopterećenog liječnika; o posljedicama takvog rada i tempa na zdravlje liječnika ovdje neću niti govoriti.
Čini mi se da su “stariji” liječnici nekako naviknuti na takav rad… valjda smo tako odgajani. Mlađe generacije na takav način rada više jednostavno ne pristaju. Znaju svoja prava, znaju da mogu odraditi najviše 48 sati tjedno, manji broj njih to pravo i koristi i zbog toga ih ne treba osuđivati. Dio njih takav tempo i pritisak ne mogu i ne žele podnositi i zato odlaze u inozemstvo. Iz čakovečke bolnice je u zadnje vrijeme otišlo nekoliko liječnika i sestara, ali na sreću, ne previše.
Problem je u tome, što u manjim bolnicama odlazak i jednog liječnika stvara značajan problem u funkcioniranju službe, a takav se manjak lakše kompenzira u većim bolnicama, gdje i inače ima više liječnika.
Više se puta spominjalo moguće spajanja čakovečke i varaždinske bolnice. Što vi o tome mislite?
Obje te bolnice obavljaju kvalitetan posao i organizirane su na način da u potpunosti pokrivaju potrebe stanovništva na čitavom području. Veličina pojedinih odjela, broj bolesničkih postelja na odjelima i broj liječnika po pojedinim specijalnostima parametri su koje nisu sami odredili ni Varaždinci ni Čakovčanci, a odraz je potrebe lokalnog stanovništva.
Naše bolnice surađuju, pojedini odjeli uspostavili su usku suradnju i pomažemo jedni drugima u zbrinjavanju bolesnika. Mislim da sustav koji dobro funkcionira ne treba mijenjati. Nedavno smo dogovorili konkretnu suradnju s kolegama kirurzima u varaždinskoj bolnici, koji će nam pomoći u zbrinjavanju pacijenata iz područja vaskularne kirurgije. Nasuprot tome, čakovečka bolnica je početkom godine počela obavljati zahvate iz područja invazivne kardiologije.
Racionalno je razmišljanje da se pacijenti liječe u onoj bolnici koja je u određenoj specijalnosti stručno, kadrovski i tehnološki opremljenija i u kojoj se neke pretrage ili zahvati već rade. Za tako nešto nije potrebno spajanje bolnica. Dovoljno je pametno i promišljeno isplanirati koji dio će se više razvijati u jednoj, a koji u drugoj bolnici i u tom smislu dalje razvijati koncept zdravstvene zaštite na našim područjima.
Bili ste šefica hitnog bolničkog prijama, koji vam se slučaj urezao u pamćenje?
Svakako 18-godišnji mladić kojeg je tata ubo nožem u srce. Tata je pijan napao mamu, a dečko ju je branio. Operacija je bila izuzetno stresna, ali hvala Bogu, dečko je preživio. Mjesec dana poslije čestitao mi je Božić bombonijerom u obliku srca!
Supruga ste poznatog pjevača Đuke Čaića. Gdje ste se upoznali i kako usklađujete obiteljski život s dva tako zahtjevna zanimanja?
Supruga sam upoznala nekoliko mjeseci nakon završetka specijalizacije iz kirurgije. Na izletu na Siciliji. Vjenčali smo se nakon četiri godine kad smo već oboje bili u zrelim godinama. Biologija je vjerojatno učinila svoje i nismo bili te sreće da imamo zajedničku djecu. Moj muž je i prije braka vidio kakav je moj posao i shvatio da u kirurgiji nema “redovnog” radnog vremena, a i meni je bilo jasno da je njegov posao takav da često izbiva noću. Oboje smo to prihvatili kao normalno.
Idete li na njegove koncerte, volite li istu glazbu?
Zbog posla i dežurstava to mi ne uspijeva svaki put, ali ga pratim kad god je to moguće. Glazbeni ukusi su nam slični. Obožavam tamburaše, ali volim i pop, rock, klasiku, ovisno o prigodi, na primjer, pospremanje kuće i glačanje ja najzabavnije uz hitove 80-ih, a “fešte” su najbolje s tamburašima. Često kod kuće sviramo zajedno, jer i sama sam završila glazbenu školu i sviram harmoniku.
Đukine turneje znaju biti duge i zato i danas, nakon gotovo 18 zajedničkih godina, svaki slobodni trenutak provodimo zajedno i uživamo u miru našeg doma. Istovremeno obnašanje dvije zahtjevne i odgovorne funkcije moguće je samo uz nesebičnu potporu, podjelu kućnih poslova i apsolutno razumijevanje bračnog druga i uže obitelji, a ja sve to, na moju sreću, imam.
