(“… sumnja nije smrtna slabost, već nužna obrana od pogibeljnih zabluda”) – Slavko Goldstein
Da kao društvo iz 21. stoljeća ne skliznemo stoljeće-dva unazad, poštovane naše dame, trebale biste srčanije braniti dostojanstvo žene i majke!
Jer, ova naša društvena inertnost podsjeća na ljudsko tijelo prije kirurškog zahvata zbog opake boleštine – pod općom anestezijom.
Bože! Jesmo li uistinu zaslužili, i zašto sebi dopuštamo, da nas pojedinci javno tretiraju kao “stoku sitnog zuba”, pa poput “stada” iz Svetoga pisma – ni da “zablejimo”.
Međutim, Sveto pismo su pisali neki dobronamjerni ljudi, ljudi od krvi i mesa, a da bi bilo što razumljivije pisano je s puno prispodoba.
Naravno, nije “ovca” tek tako uzeta kao simbol, simbol krotkosti. Ovca je, ako ćemo pravo, i simbol tuposti.
Naravno, najzahvalnije je ono “stado” koje pozorno sluša, koje ne “bleji”, koje ne propituje; zašto, zbog čega i za čiji račun se događaju neke društvene mijene – i promjene.
Taj skromni preživač – poput ljenjivca iz brazilske prašume – svojim tupim pogledom odaje svoj karakter. To je najinertnije domaće živinče, jer se do gole kože dade strići, a da ni ne zableji.
Čupkajući travke ne podiže glavu, slijepo slijedi ovna predvodnika i sluša čobanove zapovijedi (naime, riječ pastir ni u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku ne nađoh!), a kao ispomoć čobanu psi ovčari će i na najmanji mig ili zvižduk svoga gospodara, zabludjele ovčice vratiti u stado.
Skromna, kakva već jest, i pri oskudnoj ispaši ona preživljava. Hraneći svoje potomstvo čobanu osigurava mlijeko i vunu, a on, čoban, kao zahvalu za sve što mu ovca daje, reš-pečeno s ražnja, njeno potomstvo će u slast požderati, pritom se još zadovoljno pljesnuti po pivskoj trbušini.
Istinabog, ponekad se i mi građani ponašamo poput ustrašenog “stada”, pa javno ne pitamo ni sebe ni naše uvažene – dokad ćemo ovako, moramo li baš ovako?
Sjeća li se još itko onoga profesora “prvotnoga”, onoga koji je naše žene javno omalovažio nazivajući ih “drugotnima” što je bilo samo uvod u kontinuirano omalovažavanje žene?
I, što se dogodilo?
Ništa!
“Uj’o vuk magare”.
Na onu njegovu sramotnu konstataciju, prisjetimo se toga, “odjeknuo” je sveopći muk. Na ponižavajuće “tituliranje” žene, javno su reagirale tek jedna ili dvije heroine i time uzburkale onaj “gromoglasni” tajac naše javnosti.
Što tek reći na izjavu V. J. B., predsjednika katoličke udruge Vigilare, koji je – 09.03.2015. godine iz pera V.P.P. – prenio t-portal – zbog posjeta naše tek izabrane predsjednice K. G. K. Clintonovima u SAD-u – javno joj poručujući:
“Nemojmo raditi božanstvo ni kraljice od nje. Iako je prije drugog kruga predsjedničkih izbora Grabar-Kitarović zadobila podršku ‘novih konzervativaca’” – pritom naglašavajući – “nije dobila ‘bjanko ček'(…)!”
Ni na ovakvu neprimjerenu izjavu, koliko se sjećam, nitko od uvaženih nije javno reagirao! Zašto?
Ako, kako kaže poslovica: “žena drži tri ćoška kuće”, a drži ih, ako je glas žene na izborima jednakovrijedan glasu muškarca, ako iza uspješnog muškarca vjerojatno stoji još uspješnija žena, pobogu, zašto žene pristaju na njihov skroman postotak u politici, još skromniji u gospodarstvu, zašto javno, zašto masovnije, zašto odlučnije ne reagiraju na omalovažavanja i zlostavljanja i žena i djece, i zašto pristaju na manipulaciju na nepravdu i na ostale društvene devijacije kojih je Republika Hrvatska puna “k’o šipak koštica”.
Od iskona žena posjeduje moć, posjeduje potencijal, a upravo te moći i tog potencijala plaše se “muškarčine”, pa ih javno ponižavaju i omalovažavaju.
Ako odlučnije ne dignu svoj glas u obrani svoga dostojanstva, svojih prava i stečenih sloboda, nesmiljeni atak na njihova prava i njihove slobode još više će jačati?
E, tad im ni glas razuma, glas uvaženog ginekologa dr. Dubravka Lepušića – kao i drugih umnih i razumnih ljudi – neće pomoći.
Za portal: Jutarnji.hr od 26.10.2017. u 22:30 – mladi isusovac Petar Nodilo kaže: “(…)svaki put kada Vigilare najavi neku novu akciju osjetim tjeskobu(…)”.
Naravno, kad su u pitanju aktivnosti spomenute udruge, isusovac, Petar Nodilo nije usamljen u svojoj tjeskobi i zabrinutosti.
Tjeskobu i zabrinutost osjeća i pater Ike Mandurić, također isusovac, pitajući se: “kome trebaju zajamčeni porazi”, pa odmah i odgovara:
“Nama, Crkvi, ne trebaju, jer u njima uvije gubimo snagu, ugled, sredstva”.
Pa, poštovane dame, poštovane građanke Republike Hrvatske, imate riječ!
