Diplomiranu psihologinju Irenu Šestak mnogi znaju kao osobu koja aktivno sudjeluje u raznim humanitarnim akcijama diljem naše županije, pa i mnogo šire, kao osobu koja svojom pojavom i zaraznom vedrinom nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Radi kao psihologinja u OŠ I. G. Kovačića Sveti Juraj na Bregu te je ujedno i predsjednica Školskog odbora škole. U istoj školi vodi i humanitarnu grupu Mijenjam sebe, mijenjam svijet, a svoju humanitarnu stranu pokazuje i volonterskim angažmanom kao tajnica Županijske lige protiv raka Čakovec.
Nenadani interes za psihologiju
Psihologiju opisuje kao svoj poziv, a iako je mislila da će studirati nešto sasvim drugo, danas zna da bi ponovila svoj izbor.
– Godinama sam govorila roditeljima da ću studirati Hrvatski jezik (vjerujem da su me za taj predmet zainteresirale drage učiteljice iz II OŠ Čakovec – Ružica Dugonjić, Ana Blažinčić i Svjetlana Šuman), dok sam kasnije mislila da ću biti novinarka, a onda kada sam u gimnaziji u 2. razredu dobila Psihologiju kao predmet, sve se promijenilo i nekako je to postalo moj interes – prisjeća se Irena.
Zanimalo ju je ljudsko ponašanje i psihopatologija te, prije svega, načini na koje može pomoći ljudima u svojoj okolini, a kako je odgajana u protestantskim kršćanskim vrijednostima, vjeruje da je i to utjecalo na izbor njezinog zvanja.
Upisala je studij psihologije na Sveučilištu u Zadru, no ubrzo je prešla na zagrebačko Sveučilište, što pamti kao svoj najveći izazov iz studentskog razdoblja koji je uspješno svladala postigavši visoki prosjek ocjena, odličan diplomski rad i sudjelovanje u istraživanju predstavljenom na konferenciji psihologa u Novom Sadu.
Od volontiranja na Novom Zelandu do stalnog posla
Kada je diplomirala, odlučila je zaokrenuti svoj dotadašnji put i gotovo tri mjeseca provesti na Novom Zelandu, gdje je bila dio internacionalne umjetničke kršćanske organizacije Steiger. Po povratku u Međimurje nigdje nije bilo potrebe za njezinom strukom, no kako Irena nije jedna od onih koji će čekati, nego ona koja sama traži prilike, javila se u Županijsku bolnicu u Čakovcu sa željom da volontira na Odjelu psihijatrije, gdje je bila pripravnica pod mentorstvom prof. Husnjak i prof. Bogdan, a to ju je iskustvo iznimno obogatilo i pomoglo joj u daljnjoj karijeri.
Kada se najmanje nadala, otvorilo se radno mjesto u OŠ Vladimira Nazora u Pribislavcu, gdje je radila 6 godina.
– Odlučila sam da je vrijeme za promjene jer sam bila zasićena. Taj je posao bio izazovan i prilično zahtjevan, ali kada vidite da ne postižete što želite i ne ostvarujete svoje potencijale, shvatite da je vrijeme za promjene. Planirala sam godinu dana provesti volontirajući u Njemačkoj s organizacijom Steiger, no nakon dva mjeseca sam se vratila jer se otvorilo radno mjesto školskog psihologa u OŠ I. G. Kovačića Sveti Juraj na Bregu, a tu sam i danas – govori nam Irena.
Kako sama kaže, iznimno je zadovoljna svojim sadašnjim radnim mjestom i suradnjom s ravnateljem i kolegama. Svaki novi dan u kojem može pomoći djeci ili odraslima smatra najbolje mogućim utrošenim vremenom, a to je radila i kao predavačica psihologije u jednom periodu u Srednjoj školi Čakovec.
Buđenje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja
Kako bi svojim učenicima približila važnost brige o mentalnom zdravlju i nošenju s izazovima s kojima se svakodnevno susrećemo, za njih priprema radionice na nastavi, a jednako je aktivna i na javnim predavanjima i tribinama u sklopu Psihošpancira ili Tjedna psihologije.
Svim svojim angažmanima nastoji osvijestiti zajednicu o važnosti posvećivanja vremena samome sebi i svojem razvoju kao osobe. Ipak, primjećuje da većina ljudi zanemaruje svoje mentalno zdravlje i u prvi plan stavlja fizički izgled.
– Parafrazirat ću jednog mislioca koji se upitao zašto ljudi svakog dana češljaju svoju kosu, ali ne i svoje srce. Čini se da je mnogo lakše popraviti neki fizički ‘nedostatak’, bilo da je riječ o kilogramima ili frizuri, dok za rad na sebi i svojim navikama ili stavovima treba uložiti daleko više vremena. Dakako, mnogi mediji također serviraju instant rješenja, no važno je ostati dosljedan sebi i svojim uvjerenjima. Naravno da je to teško, ali za sve vrijedno isplati se potruditi – ističe Irena.
Veseli je što se polako, ali sigurno mijenjaju predrasude prema psiholozima i psihijatrima i što ipak ljudi prepoznaju njihovu važnost. Ne možemo poreći da u našoj sredini još uvijek ima predrasuda prema liječenju u psihijatrijskim ustanovama ili psihološkim tretmanima, no kao i kod fizičkih tegoba, pravovremena reakcija donosi izlječenje.
– Uvijek volim reći da kada nekoga boli zub, ode zubaru. Kada pak mu je teško i ima neki problem i ne zna kako bi ga riješio, treba otići kod psihologa na razgovor. Lakše je ugasiti požar kada je vatra zahvatila samo vrata, a ne cijelu kuću, a tako je i kod psihičkih poteškoća. Uvijek je mudrije reagirati i ne se sramiti, nego brinuti o sebi i svojem zdravlju, ne samo fizičkom, nego i psihičkom – govori nam Irena.
Kada svojim angažmanom pomogne nekome u problemu koji mu život čini nemogućim, za nju nema veće nagrade. Posebno pak pamti jednu situaciju svoje nekadašnje učenice.
– Intervenirali smo prema CZSS-u zbog teškog obiteljskog zanemarivanja i nečovječnih uvjeta života u kojima je ista živjela. Srela sam ju nakon svjedočenja na sudu. Zagrlila me, zahvalila i rekla mi da je sada napokon sretna. To je nešto što pamtite – prisjeća se Irena.
Upravo ju želja za pomaganjem drugima motivira u svakodnevnom radu iako priznaje da ponekad i pretjeruje jer želi pomoći baš svakome tko ju moli za pomoć ili ako sama prepozna potrebu. No, svjesna je da ne može promijeniti cijeli svijet.
Trčanje kao ispušni ventil
Iako predano živi svoj posao koji je za nju mnogo više od pukih radnih obaveza, pronalazi i slobodno vrijeme koje posvećuje sebi, prijateljima i obitelji. Osim šetnji sa psom Lunom, rolanja, sviranja klavira, provođenja vremena s nećakom Filipom i putovanja diljem svijeta, sve od SAD-a, do Novog Zelanda i Australije, najviše je opušta trčanje.
– Sudjelovala sam na nekim utrkama u Međimurju, kao i u Zadru za Wings for Life, gdje sam već prijavljena i za iduću godinu. Volim pomicati vlastite granice, a trčanje je također moja antistresna terapija. Najčešće trčim sama, ali ponekad mi se pridruži i brat Emil, koji također sudjeluje na nekim utrkama – govori nam Irena.
Na upite o planovima za budućnost, promišlja o onim dugoročnima.
– S obzirom na to da sam završila dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije, voljela bih završiti i treći i možda jednog dana imati svoju privatnu praksu. Zanima me i sportska psihologija, pa možda jednog dana upišem i specijalistički studij tog smjera. Za sada se još neko duže vrijeme vidim u ulozi školskog psihologa. Vidjet ćemo što će se događati i na privatnom planu i u kojem će me smjeru život odvesti – zaključuje Irena Šestak.
