– U 13.09 sati na adresi Kolarova 18 (Volovčica) ukraden je crno-bijeli bicikl Breezer. Ako netko prepoznaje ovu ništariju ili vidi bicikl, molim da dojavi. Pretpostavljamo da je lokalni tip jer je prvo prošao na svom biciklu, ostavio ga, a potom se vratio ukrasti Breezer. Molim vas shareajte dalje da i drugi vide, hvala!
Ove gornje rečenice 9. kolovoza na svom Facebook profilu napisala je i potom objavila Tihana T., žrtva krađe kojoj je lopov u svega desetak sekundi uspio ukrasti bicikl parkiran u zagrebačkom naselju Volovčica, a objavu je u idućih nekoliko sati “sharealo”, odnosno podijelilo, više od 1300 ljudi, a vidjelo njih najmanje pedeset tisuća.
Uz objavu je priložila i dvije fotografije te dvije kratke snimke koje su snimile nadzorne kamere postavljene na ulazu u zgradu ispred koje joj je ukraden bicikl, na kojima se vidi i lice kradljivca, a sve u nadi da će snimke vidjeti što veći broj ljudi od kojih će netko možda prepoznati “ništariju”, kako osobu koja se vidi na snimci u svojoj objavi naziva vlasnica ukradenog bicikla.
Kradljivac se mora razotkriti
Niti je Tihana T. prva niti zadnja koja je pravdu odlučila uzeti u svoje ruke te sama krenuti u potragu za počiniteljem stavljajući njegove fotografije na društvene mreže, što je posebno čest slučaj kada su u pitanju rutinske krađe poput krađe bicikala, torbica, ruksaka…
Slični se statusi na Facebooku i u svijetu, pa tako i kod nas pojavljuju sve češće, a one zanimljivije znaju objaviti i mediji. Žrtve krađe na objavu snimki i fotografija odlučuju se uglavnom iz očaja jer uvriježeno je mišljenje da takve krađe policija rijetko kada uspijeva riješiti, a da nije riječ tek o pukom mišljenju, potvrđuje i statistika.
U 2015. godini prijavljeno je 1375 krađa bicikala, od čega je policija razriješila 384 krađe ili 27,9%, a u prošloj je godini od 1293 krađe razriješeno njih 270, odnosno 20,9%.
Postavljanjem snimki svi ti ljudi odlučuju uzeti pravdu u svoje ruke, reagirajući uglavnom u afektu, a da uopće nisu svjesni da bi na kraju upravo oni mogli biti ti koji će “nadrapati” jer se stavljanjem tih istih snimki, barem na način na koji to mnogi rade, u biti izlažu kaznenom progonu.
– Uzmimo za primjer da sam ja žrtva krađe i da policiji uopće nisam prijavio krađu, nego sam na svoju ruku došao do snimki nadzornih kamera i odmah ih objavio na internetu ili nekoj društvenoj mreži. Time tu “jedan kroz jedan” postoje osnove za to da osoba sa snimke protiv mene podnese privatnu tužbu zbog klevete jer ja tvrdim da je netko počinio kazneno djelo koje uopće nisam prijavio.
Kazneno djelo po zakonskoj definiciji dokazuje se pravomoćnom presudom, a u ovom slučaju ne samo da ne postoji presuda nego nije pokrenut ni postupak. U ovakvom slučaju šanse da bi tužba prošla vrlo su izgledne, ali u tom slučaju bi i kradljivac morao razotkriti svoj identitet pa bi cijeli postupak bio vrlo škakljiv, objašnjava odvjetnik i bivši sudac Rafael Krešić.
Dodaje i kako time što bi se osoba sa snimke razotkrila ne znači automatski da time i priznaje počinjenje djela. I dalje mora doći do kaznenog postupka i eventualne sudske presude, koje se ne baziraju samo na temelju onoga što se na snimci vidi, pa nisu rijetki slučajevi da počinitelj, iako se na snimkama vidi kako je počinio krađu, bude oslobođen zbog nedostatka dokaza.
Dogodilo se to i studentu Mariju Dodiću kojemu je prije dvije godine ukraden bicikl koji je ostavio parkiran pred Fakultetom strojarstva i brodogradnje.
– Imao sam dosta tanak lokot, ali sam si mislio: OK, tu su kamere oko faksa, neće se ništa dogoditi. Bio sam na fakultetu cijeli dan, a kada sam se vratio, bicikla nije bilo. Prvo sam otišao pitati portira je li vidio bilo što sumnjivo i objasnio mu situaciju, a on mi je uzvratio da nije. Pitao sam ga mogu li dobiti snimke nadzornih kamera, a on mi je rekao da odem u dekanat k tajnici napisati zbog čega mi trebaju snimke. Drugi dan dobio sam cjelodnevnu snimku na kojoj sam onda pronašao lopova, a potom sam nekoliko minuta snimke na kojoj se vidi krađa objavio na Facebooku i ubrzo se to preko nekih grupa vezanih za faks proširilo pa je sve završilo i na portalima, prepričava Mario Dodić.
Napominje i kako je krađu prvi dan prijavio na policiji, a kada je dobio snimke nadzornih kamera, odnio im je njihove kopije.
Da ga dočekam s prijateljima
– Nitko mi u policiji ništa nije prigovorio ili se uopće osvrnuo na to što sam snimke stavio na internet, iskreno nisam imao pojma smije li se to ili ne smije, napravio sam to da nađem lopova i svoj bicikl. I moram vam reći da je bilo i korisnih dojava, na kraju je ispalo da je taj čovjek sa snimke već bio poznat na tom području zbog sličnih krađa. Ljudi su mi javljali kako ga vide na ulici, kod fakulteta, neke zgrade, ali dok policija najprije preko telefona ispita svojih milijun pitanja i dođe na lokaciju gdje je on bio viđen, prođe i po sat vremena, a ovaj tad može stići već i na drugi kraj grada. Došlo mi je nekoliko puta da ga s prijateljima probam zadržati sam, ali sam na kraju zaključio da bih se tako uvalio u još veće probleme pa sam od svega odustao, kazuje Dodić.
Policija je nakon nekoliko mjeseci privela počinitelja, ali on nije kazneno procesuiran jer, kako se navodi u obrazloženju Općinskog državnog odvjetništva, “nema dovoljno dokaza kao faktične osnove za pokretanje kaznenog postupka protiv osumnjičenika”. Osim toga, upozoravaju i na to da je “vrijednost ukradene stvari manja od dvije tisuće kuna iz čega proizlazi da se radi o sitnoj krađi za koje djelo se progon pokreće privatnom tužbom”.
Osim toga što bi osoba koja odluči objaviti snimku mogla biti žrtva progona potencijalnog kradljivca, postavlja se pitanje i smijemo li nakon što krađu prijavimo policiji objaviti snimke te iste krađe na društvenim mrežama s obzirom na to da je postupanje tijekom policijskih izvida i istrage tajno, što bi konkretno značilo da time narušavamo istragu i odajemo podatke iz istrage, a to je prema Zakonu o kaznenom postupku – kazneno djelo.
– Tijekom provođenja kriminalističkih istraživanja policija u suradnji s nadležnim državnim odvjetništvom planira i provodi izvide kaznenih djela i poduzima dokazne radnje. Ako oštećena ili druga osoba samoinicijativno objavljuje fotografije počinitelja, može se dogoditi da time dovede u pitanje uspješnost provođenja samog kriminalističkog istraživanja, odnosno kasnijeg kaznenog progona počinitelja, službeni je odgovor koji smo dobili od policije.
U njemu navode i kako su podaci o istovjetnosti osobe protiv koje je podnesena kaznena prijava i podaci na temelju kojih se može zaključiti o istovjetnosti te osobe službena tajna. Kako nismo dobili odgovor na direktan upit o tome znači li to da bi se protiv onoga tko objavi snimke u tom slučaju mogao pokrenuti kazneni postupak radi odavanja službene tajne, pitali smo odvjetnika Krešića da nam da odgovor na to pitanje.
– To je vrlo sklisko područje jer ponajprije ovisi o tome s kojim stupnjem namjere se takvi podaci iz istrage odaju – iz nehaja ili s namjerom, što je kasnije onda vrlo nezgodno dokazivati na sudu, tako da na ovo pitanje nema definitivnog odgovora, govori Krešić.
Zašto građani apsolutno nikada ne bi sami na svoju ruku trebali objavljivati snimke kradljivaca, detaljno su objasnili u Agenciji za zaštitu osobnih podataka (AZOP).
Za to nema opravdanja
– Za korištenje i daljnju obradu nečijih osobnih podataka u koje spadaju i fotografije i videozapisi s likom fizičke osobe koja se može identificirati potrebno je imati valjani pravni temelj. Nadzorne kamere najčešće se koriste radi zaštite objekata, imovine ili osoba, što u pravilu ne uključuje njihovo korištenje za javnu objavu, kao ni mogućnost izravnog davanja snimaka građanima.
Posebno ističemo kako je obveza i odgovornost svakog voditelja zbirke osobnih podataka učinjenih videonadzornim sustavom da poduzme sve mjere zaštite osobnih podataka koje su potrebne da bi se osobni podaci zaštitili od slučajnog gubitka, uništenja ili od nedopuštenog pristupa, promjene, objavljivanja i svake druge zlouporabe.
Ako žrtva kaznenog djela sama dođe do snimki nadzornih kamera te ih učini javno dostupnima na internetu i društvenim mrežama a da za takvo postupanje nije imala valjani pravni temelj, onda bi bili ostvareni elementi iz opisa kaznenog djela nedozvoljene uporabe osobnih podataka.
Na određeni način iste radnje predstavljaju i svojevrsno samovlasno postupanje, tj. “uzimanje pravde u svoje ruke” za što nema pravnog utemeljenja ni prihvatljivog opravdanja, navodi Anto Rajkovača, ravnatelj Agencije za zaštitu osobnih podataka. Ističe i kako, osim ovih formalnih razloga, u prilog tome da nitko ne bi samostalno trebao objavljivati takve snimke na društvenim mrežama idu i praktični razlozi.
– Postoji mogućnost ozbiljnog ugrožavanja i narušavanja prava osoba na privatnost takvim objavama budući da nema nikakve prethodne kontrole ni provjere istinitosti i utemeljenosti navoda uz koje se takve fotografije i videozapisi objavljuju. Tako je otvorena mogućnost za pogrešno identificiranje osoba, zamjenu navodnog počinitelja za neku drugu osobu koja je izgledom slična, čime je moguće počinjenje veće štete od one koja je nastala inicijalnim događajem, pa i za mnogostruke smjerane zlouporabe kao što su npr. osvete, ucjene ili prijetnje, kazuje Rajkovača uz zaključak kako je preporuka AZOP-a da građani nikada sami ne objavljuju snimke, nego da se, ako postoji takva potreba, obrate nadležnim institucijama.
