(Svaka budala može napraviti dijete, no odgojiti ga da bude čovjek ne umije svatko!)– Vlasta, dvadesetdvogodišnja djevojka.
Malenima se čitaju bajke, a tek mali broj odraslih sretnika – živi bajku. Za razliku od bajke, priče su drukčijeg karaktera i sadržaja, drukčijeg izričaja. Ima ih: izmišljenih, istinitih, šaljivih, dramatičnih ili, pak, tragičnih – već prema tome što se pričom željelo – poručiti.
I zato, “(…) Ni najveći fantast ne može zamisliti i ispričati priču onako kako ju sam život ponekad ispiše…” (ak. 1997.)
Pod okriljem roditeljskog doma, bezuvjetne i neupitne roditeljske ljubavi, maštamo o sretnoj budućnosti, a za nju se valja potruditi, svakodnevno boriti – i izboriti. Kad jednom odrastemo – u svoj svojoj raskoši – pred nama se ukaže životna zbilja i borba za ‘svoje mjesto pod suncem’, borba za zrak koji udišemo, naravno, pazeći se, ne onih mitskih već, ovovjekih – ‘Scila’ i ‘Haribda’.
Svaki dan je nova borba, za život, za svaki udisaj, jer nam ga nitko neće pokloniti. Svaki dan je novi dan, neponovljiv i jedinstven dan, dan koji se neće vratiti ni ponoviti. I zato, svaki trenutak ovoga života valjalo bi iskoristiti – za dostojan život.
Ono što planiramo i što u životu činimo težimo najboljemu, možda i savršenstvu, no, tek rijetki zamišljeno pretoče u uspješno djelo. Svome djetetu želimo najbolje pokušavajući ga odgojiti (barem se tomu nadamo!) da bude čovjek, da nam bude na ponos, međutim, često ne uspijevamo, pa – one nešto introvertnije –”rijeka života” – povuče kamo ne bismo željeli.
Radikalni nacionalizam, antisemitizam, rasizam i vjerski fanatizam već dugo se valja svijetom, sve je glasniji i sve brutalniji u iskazivanju rasne, nacionalne ili vjerske netrpeljivosti među narodima…
”Charlottesvilleom, gradom u američkoj saveznoj državi Virginiji”,prenio je portalIndex.hr, ”marširali su bijeli nacionalisti koji su navodno namjeravali nekoga ubiti, a među njima je bio i mladić Peter Tefft”.
Saznavši u što mu se najmlađi sin upustio, sinu nacionalistu, Peteru Tefftu, otac, Pearce Tefft, napisao je pismo i javno ga objavio.
Evo dijela toga pisma:
”(…) Moje ime je Pearce Tefft i ovo pišem svima, a odnosi se na mog najmlađeg sina, Petera Teffta – javno deklariranog nacionalistu. (…)Sva braća, sestre i ostala obitelj, Petera Teffta, jednoga od nacionalista, javno odbacujemo sve postupke i retoriku moga sina koji su zli, rasistički i puni mržnje”.
‘‘Ne znamo gdje je točno pokupio ovakva uvjerenja”, jer, kaže ojađeni otac, ”(…) nije ih kod kuće naučio”.
”(…) Peter Tefft, moj sin, više nije dobrodošao na obiteljskim okupljanima. Molim se da se moj zalutali sin odrekne svojih uvjerenja i vrati kući. Onda, i samo onda ću ga prihvatiti. (…)Nikad nismo prihvaćali i nikad nećemo prihvatiti njegov izopačeni pogled na svijet.
Njegova uvjerenja puna mržnje donose retoriku punu mržnje njegovoj braći i sestrama, rođacima i roditeljima. Molim te, sine, ODREKNI SE MRŽNJE I PRIHVATI LJUBAV”! – zaključio je BIOLOŠKI OTAC Petera Teffta.
Gorespomenuto pismo i članak o događajima u Charlottesvilleu u američkoj saveznoj državi Virginiji – hteli-ne-htjeli – potiče na razmišljanje svakog razumnog čovjeka s pitanjem: kakva sve zla mogu izazvati radikalni vjerski, nacionalni ili rasni stavovi, međuljudska netrpeljivost i netolerantnost, a osobito ako takvi stavovi, signali ili poruke dolaze od pojedinih DUHOVNIH OTACA bilo koje rase, vjere, nacije…
Jer, odavno je poznato, da za svoje uskogrudne interese, a u sprezi s političkim vrhuškama nekih država i vjera, još od biblijskih vremena VJERNICIMA SU DUHOVNI OCI UVIJEK VRLO USPJEŠNO MANIPULIRALI.
I zato, OD OSOBITOG ZNAČAJA JE SADRŽAJ, PA I PRIZVUK, SVAKE PORUKE DUHOVNIH OTACA BILO KOJE RASE, VJERE ILI NACIJE, odaslan bilo s oltara, bilo iz nekih drugih mjesta gdje se slave pobožnosti – SVEVIŠNJEMU!
