Mario Šarić, trener u Nogometnoj školi Međimurje-Čakovec, na svojem Facebook profilu osvrnuo se na aktualnu situaciju i opisao na koji način mladi talentirani igrači u današnje vrijeme postaju meta većih klubova koji su, kako piše Šarić, postalo žderači talentiranih dječaka.
U nastavku prenosimo cijeli tekst koji je objavio na svojem Facebook profilu.
‘U poslijednje vrijeme roditelji djece polaznika naše škole nogometa, ali i drugih škola, suočavaju se sa bezobraznim ucjenama nekih sportskih djelatnika (ako bi ih tako uopće mogao nazvati)…
Mladi talentirani igrači već od 10-te godine postali su meta velikih klubova, koji ih obzirom na konkurenciju, u svoje sredine pokušavaju dovesti što prije, ne misleći pritom na zrelost, karakterne crte tih mladih sportaša, i što u biti u tom uzrastu promjena okoline, odvajanje od roditelja i slični faktori znače za njih…
Klubovi su postali žderači talentiranih dječaka koji su od malih nogu izloženi prevelikom stresu, dok pritom u tim sredinama ne dobivaju adekvatnu pažnju i praktički su samo brojka koja će metodom prirodne selekcije, u sportskom smislu, preživjeti ili se ugasiti, te čitav život nositi ožiljke tih neugodnih životnih trenutaka u kojima su morali najviše uživati i biti praktički ono što jesu, djeca… nažalost roditelji još uvijek ne shvaćaju, a brojke i statistika to potvrđuju, da što se dijete ranije odvoji od njih, to su manje šanse da postanu sportaši u skladu roditeljskih, ali i vlastitih očekivanja…
Ti klubovi ne samo da su počeli uzimati djecu koja su super talentirana, već su počeli i manje talentirane igrače za koje su čak i uvjereni da nikada neće postati vrhuski igrači, već su dovedeni u te klubove kako bi popunili njihovu selekciju… I sudbina najtalentiranijih igrača koji odlaze je upitna, a kamo li tek onih koji to nisu, što ne znači da netko od njih i neće uspjeti napraviti karijeru, no šanse za to su male… naime čak su im i veće ako ostanu u sredinama gdje se dobro radi…
Ne pišem ovo samo zato jer sam isfrustriran što nama svake godine odlaze mnogi mladi igrači, jer činjenica je da me za savjet pitaju i mnogi roditelji iz susjednih klubova i sredina (pa čak i onih koji su nam konkurenti) koji također imaju iste probleme… pošto se je roditeljima teško nositi sa situacijama u kojima ih veliki klubovi vrbuju, i mnogo puta se nećkaju hoće li ili neće pristati na promjenu sredine, djelatnici ili treneri koji s njima vode razgovore znaju ih ucjenjivati i vršiti konstantne pritiske…
Jedna od najgnjusnijih i najčešćih ucjena za koju sam čuo je… “ako sad ne dođete kod nas, vrata našeg kluba zauvijek su vam zatvorena”… nevjerojatna je činjenica na koji način razgovaraju ti ljudi sa mladim sportašima i njihovim roditeljima, no istovremeno je i roditeljima pokazatelj kome svoje dijete žele dati u ruke…
E pa ja Vam dragi roditelji savjetujem, kada slijedeći puta čujete nešto ovakvo, lijepo im se zahvalite i recite doviđenja… Nemojte im reći zbogom, jer danas sutra kada vam dijete, daj Bože, postane odličan nogometaš i kada ga taj isti klub bude tražio, moći ćete sa osmijehom na licu doći na razgovore i pitati, gdje je sada onaj “vratar” koji nam je rekao da su nam vrata vašeg kluba zauvijek zatvorena…’
