(Čovjeku daj vlast u ruke i saznat ćeš kakav je!) – nepogrešivo je točna izreka.
Pred punih sedam desetljeća, na sasvim drugom kraju svijeta, za ono vrijeme, u dotadašnjoj političkoj praksi dogodio se pomalo neshvatljiv potez svjetski poznatog političara.
Naime, taj ‘neshvatljiv’ potez povukao je 33. i 34. predsjednik SAD-a Harry S. Truman.
Shvativši koliko je čovjek pokvarljiva roba– ‘predsjednik Harry S. Truman je prvog dana proljeća 1947. godine predložio, a koncem veljače 1951. godine Kongres usvojio, 22. amandman na Ustav SAD-a da se u demokratskoj proceduri mandat predsjednika države ograniči na najviše dva uzastopna mandata’.
Usvojeni Trumanov prijedlog je otada u demokratskom svijetu postao općeprihvaćeno pravilo. Odnedavno i u Hrvatskoj, pa, čak, i u Rusiji.
Baš svašta! Imati vlast u rukama, a tražiti ograničenje na svega dva mandata, rekli bi mnogi naši vlastoljupci?!
Uh! Kakav potez najmoćnijeg čovjeka svijeta, kakav duh u čovjeka-političara. Zamislite, s položaja najmoćnijeg svjetskog političara, on, dok je na vrhuncu moći, shvaća kako se s političkom moći nije lako nositi, kako je politička moć jako sklizak teren, pa, opijeni vlašću, mnogi odskližu u samovolju…
S ovih naših kvrgavih prostora, ne bi bilo na odmet da pojedinci zastanu, duboko udahnu, bace pogled preko ramena i prisjete se poteza mistera Harryja S. Trumana. Međutim, za tako nešto treba imati kapacitet…
U nedjelju, 21.05.2017., u sedam ujutro, diljem Lijepe naše otvorila su se birališta za lokalne izbore. Mnogim budućim načelnicima i gradonačelnicima – bila su to ‘vrata raja’. Da, te prohladne svibanjske nedjelje pojedince je zaista htjela Fortuna. U prvom krugu.
Čulo se i ovo; ‘Vlast je najveći AFRODIZIJAK!’.
Ako je tako, a izgleda da jest, čuvajmo se ‘zahrptnog delavca’, rekli bi naši susjedi – tovariši.
Bilo je i suočavanja. Ali ne i s ISTINOM. S njom su se suočili tek nakon izbornog pjenušcaa.
Neki bi, govore, najradije ponovo na IZBORE! Jer, kažu, nemaju IZBORA… O, ima, ima izbora. Samo treba održati datu riječ; ne pristati na UCIJENU! Ostati dosljedan obećanom, sačuvati dostojanstvo. Vlastito! Časni ljudi drže do svoje riječi.
Knjiga kaže da ‘uvijek ucjenjuje jača strana u pregovorima’. Ne i moralna. Međutim, je li i u ovom slučaju tako, ili… Ili je riječ o nečijim prevelikim ambicijama… Valjalo bi, i pokazati, i dokazati – što je jače, a što preče; je li jači ‘afrodizijak’ vlasti, ili je preča dosljednost i ljudsko dostojanstvo? Jer, što je čovjek koji ne poštuje ni vlastitu riječ? Nije ni krpa, već – otarak!
Što očekivati od osvojenog ‘afrodizijaka’ osim povećanog libida, jačeg i očitijeg ‘(…) u zdrav mozak’ svih po redu. No, možda još ima nade? Trebalo bi biti. Moralo bi biti!
UCJENU kao riječ, Hrvatski enciklopedijski rječnik tumači ovako; vršiti pritisak, prijetnjom, zastrašivanje i slično, dok za riječ ULTIMATUM kaže; ultimatum je konačni prijedlog ili ponuda obično jače strane u pregovorima(…).
A, latinsku riječ; (ultimus – posljednji) – što potvrđuje i Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića iz 1989. godine na stranici 1389-1390 – kao; konačni, posljednji, krajnji(…). Dakle, jači u pregovorima UCJENJUJE!!!
Valja to upamtiti, pa u pregovorima i dogovorima bilo s kim – i prakticirati. Sugovornika/e treba cijeniti – ali ne dopustiti da nas itko podcjenjuje i ucjenjuje. To, nikako!
Mnogima je vlast svojevrsni ‘opijat’, pa bauljaju neredom kojeg su sami stvorili. Sve daju da se vlasti dokopaju. Ali vlast – ni za kakve pare – ne daju!
Lijepo je biti uz punu ‘kopanju’. A, i lakše je vladati drugima – nego samim sobom, zar ne.
Tuđim parama je lako biti galantan, biti ‘dobrotvor’. Kad već pomažu državnim (našim) novcem, neka jednakom sumom pomažu iz vlastita džepa, pa da vidimo toga Robina Hooda koliko je empatičan? Pomagati…
UCJENA nipošto nije časno djelo. Ucjenom se pokušavaju ostvariti ciljevi koji se legalnim putem teško, ili nikako ne ostvaruju.
Ucjenom se uvijek nekoga ponižava, ucjenom se gazi nečije dostojanstvo, ucjenom se guši i gubi sloboda – SLOBODA IZBORA!
Što su uopće građani bez slobode izbora, a, kao, imali smo slobodne – demokratske IZBORE!
Ako ih ne pitaju što doista žele – neka se građani zapitaju i zamisle: ako popustimo UCJENI i opakoj preambicioznosti pojedinca – što je sljedeće?
Valjda su svjesni ‘što se iza brda valja’?
I, na kraju, mogu li građani uopće pretpostaviti ako, ne daj bože, popuste koliku će platiti CIJENU POLITIČKE UCJENE?!
