(Živjeti bez snova i nije neki život!)
Tko god je sklon romantici zna da ‘noć ima čudnu moć’, a zna i da novac ima veliki utjecaj i presudnu moć u svakodnevnim životima mnogih. I, bez obzira na sve religije, vjere, vjeroispovijesti i vjerovanje nekome ili u nešto, baš sve se svodi na novac i sve se vrti oko novca.
Jer, taj zloduh (novac) vladao je i vladat će i dalje svijetom i globalnim procesima. To već i djeca u vrtiću znaju. Dakle, sve, ili gotovo sve probleme se rješava novcem, međutim, iskreno zaljubljenim parovima – ma, kako svijet izgledao izopačen i zao, još uvijek se i takvih slučajeva nađe – šuškanje bilo kojom valutom njima je beznačajno.
‘Pustih li snova’ – izraz je koji se obično rabi među onima, s donjeg dijela društvene ljestvice koji, o nečemu, njima nedostižnom, mogu samo sanjati.
Naime, prirodno je sanjati svoje snove, međutim, život većine ljudi poprilično je zaguljen, težak i mučan baš kao što i snovi znaju biti teški, pa i prave noćne more kad čovjek jedva čeka povratak u stvarnost.
Sanjati nešto pozitivno, nešto lijepo i ugodno nije grijeh. Jer, tek, rijetkima se snovi ostvaruju. Sanja se najčešće noću, a san je poput pozornice nesvjesnih zbivanja u psihi svakog pojedinca, o čemu, još od davnina, tumači snova mozgaju pretvarajući snove u ‘simbole’ nudeći ih ljubiteljima horoskopa…
Što i o čemu mali pacijenti iz zagrebačke ‘Klaićeve’ sa svojim roditeljima sanjaju, možemo si misliti? Sanjaju dobiti lijek. Učinkovit lijek. Žele ozdraviti! Žele sretno djetinjstvo. Pa, zar je to toliko mnogo za društvo, za jednu državu?
Zar svota od desetak milijuna kuna je toliki teret državi da ne može na vrijeme osigurati lijekove za našu djecu, a puna su nam usta o padu nataliteta, o brizi za najmlađe – a socijalno osviješteno društvo smo?!
Dotle smo dogurali da – umjesto preskupe i neučinkovite države u čijim tvrtaka i agencijama, novac ‘curi’ na sve strane – da građanstvo prikuplja novac za bolničke uređaje, za lijekove teško bolesnim građanima…
Nije problem, sto do sto dvadeset milijuna kuna, izdvojiti, recimo, za izbore, ako treba i dvaput godišnje. To je politika. Ona je najvažnija. Međutim, dati za lijekove nešto preko deset milijuna kuna, koji bolesnoj djeci, možda, život znače, to je strašan novac i užasno veliki problem, je li?
No, čujemo – premijer Plenković je najavio – malim pacijentima iz ‘Klaićeve’ i njihovim roditeljima, ipak će se ostvariti njihovi snovi!
Naravno, struka će imati posljednju riječ, i uz premijerovo obećanje, novac će se osigurati iz proračunske pričuve, što za oboljelu djecu i njihove roditelje zvuči spasonosno.
Bravo za sve uključene u pronalaženju najboljeg rješenja, iako, budimo iskreni, da čitavi slučaj mediji nisu prezentirali javnosti teško da bi se stvar pokrenula u pozitivnom smjeru.
Da u državi, što bi bilo normalno, svatko radi svoj posao do svega ovoga ne bi ni došlo.
Da je tako, izgubili bismo našu karakteristiku: ‘lako ćemo’ i ‘brigo moja, prijeđi na drugoga’.
Davni neki naši snovi o bržem i udobnijem putovanju ‘cugom’– u projekt ‘Sjever Hrvatske’, kojeg su nedavno predstavila trojica sjeverozapadnih župana, uz ostalo, ulazi i najmodernija željeznička infrastruktura na relaciji Čakovec – Varaždin – Zabok – Zagreb.
Plan je interurbanom brzom željeznicom vrijeme vožnje od Čakovca do metropole, sa sadašnjih 2-3 sata smanjiti na svega pedesetak minuta.
Modernizacijom će se, naravno, mnogo toga dobiti, no, ponešto će se i izgubiti.
Svako će nestati romantika onih putovanja dotrajalim rasklimanim vagonima, romantika s dremljivim neispavanim radnicima, živahnim školarcima, s kumicama i njihovim eko-proizvodima za zagrebački Dolac, s ljudima koji putuju k doktoru…
Izostat će i tradicionalno kloporanje vagonskih kotača koje je pjesnik, gospodin Ivica Jembrih, opisao kao; ‘te-vrak-te-tak, te-vrak-te-tak’!
Manje će se pričati i o neobavljenom poslu u metropoli, poput one; ‘Martinu Zagreb – Martin iz zagreba’.
