Ranom zorom je ustajala i kasnu u noć lijegala Međimurska Hrvatska, nekada i danas, kako bi zemlju svoju i radno mjesto svoje obradila i očuvala, tako stoljećima držeći je na životu koji je dobiven, a ona naslijeđena. Mnogo puta niti ne razmišljajujući, je li na svom ili nečijem tuđem, ali bila je tu i nije draču, koprivi i trnju dopustila da je obraste i zaraste, već ju je pljevila, zalijevala i brižno o njoj skrbila.
A zemlja je tu i takvu Međimursku Hrvatsku nagradila plodovima ovim i onim za sve što je u nju uloženo i ugrađeno, ali kako to biva, često puta i rastužila do plača i boli. Do riječi, što ovo meni treba i nikada više. Hvala Bogu trajalo je to do sljedećeg jutra, a onda opet, kao dijete ju je češljala, prala i uljepšavala do nekih novih radosti ili žalosti.
Jednostavna, nije se predavala nti prodavala, sigurno gradeći tradiciju koja traje i blaguje se svakog dana, na škrtoj zemlji, vrućemo betonu i mekanom lišću, stvarajući nove ljude, nove vrijednosti i novu vjeru u bolje, ne sutra, nego bolje uvijek, spremna za svoj dom, obitelj i domovinu u kojoj sve što je, nešto i znači.
– Nije lako, puno toga ne valja, ali nema predaje, idemo dalje. Znamo, želimo, možemo a i tradicija je na strani našoj. Poštujemo svakoga, ali mi smo najbolji, naše zelje je najbolje, što zapravo više niti nitko, izuzev zlobnika i sveznalica ne poriče.
Ako ne ide kako što je išlo ranije i u druga vremena, ne bacamo koplje u grmlje, nego tražimo nove načine i uspjevamo. Manje zaslužimo, ali postojima i imamo koliko nama treba i još možemo drugima davati.
Zar napustiti zemlju, vrt, dom i domovinu, samo zato što nemamo i ne možemo kao nekada, a ne, to ne, nikako, kažu uglas Miljenko i Natalija Kozar iz Strahoninca, koji uz poslove na svojim radnim mjestima, obrađuju zemlju i uzgajaju zelje i ne plaću zbog nelojalnog uvoza, velikih trgovačkih lanaca, koji nude i prodaju zelje loše kvalitete, nego ga uzgajaju na tradicijskim i obiteljskim vrijednostima.
I oni su primjer kako Međimurska Hrvatska, može opstati tu gdje joj je Bog dao najljepši cvjetnjak iz kojeg se ne bježi i odlazi, nego se u njega ugrađuju suze i smijeh, žuljevi i radosti, gnjev i veselje. Kažu Kozarovi, kako ‘Varaždinec’ svjetski poznato zelje, niče, izrasta i razvija se u flance, a onda na njivu, pak slijedi zalijevanje, okapanje i još mnogo svega, do berbe u listopada i studenom, a potom na kiseljenje i na kraju kao delikatesa na stol.
S rebrima suhim, grahom ili samo prelijano kapljicama međimurskog črnog, koščičnog ulja. Nikakvog bučinog, nego tikvinog, kažu u svakom pogledu običan, a opet tako smjeli bračni par iz Strahoninca.
