Teta s Fejzbuka i drvena daska u zahodu
Taj ožujak 1967. godine, obećavao je lijepo i sunčano proljeće. U Donjoj Dubravi je bila na izmaku još jedna jaka, međimurska zima sa puno snijega. Ono o čemu se intenzivno pričalo već nekoliko mjeseci da petnaestog ožujka svoja vrata otvara prvi dječji vrtić. Bili su to prijelomni trenuci za dobravske obitelji u odgoju i obrazovanju njihove djece. Treći vrtić u Međimurju! Sa dozom skepse se krenulo tih prvih mjeseci do kraja te pedagoške godine.
Kad dođe jesen, sve će biti lakše, govorili su svi, pa je ta jesen, zaista i došla – rekla nam je donjodubravska spisateljica i kolumnistica Zinka Čituš Čižmešija, najmlađa polaznica među prvih nekoliko generacija djece.
– Moj stariji brat Drago među prvima krenuo je u vrtić, a ja sam ostala kod kuće. Svaki dan sam proživljavala agoniju hoće li se vratiti ili ga tamo može netko ukrasti. Možete zamisliti kako mi je bilo, jer smo do tada stalno bili zajedno.
Plakala sam danima i to je jednostavno natjeralo mamu da zamoli tete da me prime. Tete su rekle da bi možda mogla, ali ako ne pišam u gaće – tada su ozbiljno povrijedili moj dječji ponos – smije se danas pedeset trogodišnja spisateljica. Kad sam krenula u vrtić, imala tri i pol godine.
– Primila me teta Sofija, jer nisam željela u susjednu sobu u kojoj se čuo oštar glas neke druge tete. No ona je ubrzo otišla na porodiljni i tada je iz Jastrebarskog doputovala nova teta, teta Danica. Njezin prvi susret sa poslom odgajatelja učinio je to da me kao jako malu strpljivo tolerirala, jer sam šetala iz jedne grupe u drugu. Na kraju te naše “fatalne” pedagoške godine, ona je otišla dalje, a ja sam još tri godine bila pod budnom paskom tete Sofije.
Za godinu, dvije priključili su mi se i moji vršnjaci, a i jedna djevojčica iz Kotoribe, isto tako malena kao i ja, u tim prvim mjesecima. Brat je rekao neka se igram dalje od njega, jer sam najzloćestija. Nije mi bilo bitno gdje ću se igrati, ali sam ga uvijek – imala na oku… – priča nam Zinka danas o svom dječjem strahu za brata.
– Objekt se nalazio u dvorištu iza zdravstvene ambulante i nekad u prošlosti služio Hirschlerovoj posluzi. Sjećam se da su prozori imali rešetke, a zahod je imao drvenu dasku za sjesti, pa nam je teta često držala noge u strahu da ne skliznemo dublje unutra. Iako mala, sjećam se svih igračaka koje smo imali, od lopti, drveni čamac ljuljačku, vijače i puno istrošenih i svakojakih bojica. Znate, ima jedna lijepa pričica o crvenim gumenim čizmicama, koje kao tako mala nisam željela skidati sa nogu – rekla nam je Zinka
Crvene čizmice i cvijeće za mamu
– Otac, koji je radio u Sloveniji, kupio mi je crvene gumene čizmice sa crnim točkicama jer mu se mama potužila da dolazim kući – za ne prepoznati, prljava k’ o prase. A ja sam, na putu kući kroz igrališta na Krbulji imala brojne dječje aktivnosti. Krbulja je bila i ostala, čak i danas, mjesto mojega odrastanja i djetinjstva. Udaljena od moje kuće samo nekoliko stotina metara.
Često sam tetu Sofiju pitala kada će nam se teta Danica vratiti, a ona je samo rekla… sad imaš mene. Crvene gumene čizmice nisam skinula niti dok sam recitirala za tadašnji Majčin dan. Teta Katica Frančić, koja nas je desetljećima pratila fotoaparatom, to je ovjekovječila, na čemu sam joj vrlo zahvalna.
Nekoliko godina kasnije vrtić nastavlja s radom u stražnjem dijelu zdravstvene ambulante, ali ja krećem u prvi razred. Kasnije su dva moja mlađa brata pohađala vrtić u tom prostoru. Život je pisao svoje stranice, teti Sofiji sam u vrtić dolazila kao roditelj po svoju kćerku, a uvjeti su bili sasvim drugačiji. A onda jedne večeri…
Teta Danica kao poklon za rođendan
– Računalo je čudo, zaista, to valjda znate – našalila se Zinka – iz njega mi je iskočila – teta Danica, točno na moj pedeseti rođendan. – Običaj je da se na Facebooku čestita, a moji spisateljski radovi zaista se mogu naći na mnogim portalima. U opusu kojeg čuvam ima i tridesetak pjesmica na dijalektu, koje govore o mojim vrtićkim danima.
– Poznavala sam jednu takvu djevojčicu – pisala mi je žena iz Šibenika te jesenske večeri i čestitala rođendan – kada sam u Donjoj Dubravi počinjala svoju odgajateljsku karijeru. Vidim da si stavila sliku iz vrtića, pa me uhvatila nostalgija. Ali piše da si iz Čakovca, eto podsjetila si me na nju – rekla je žena.
– Ne, teta Danica, ja sam ona mala djevojčica, rekla sam, dirnuta.
Morala su proći desetljeća da ponovo sretnem svoju prvu tetu, iako sam nekoliko godina za redom ljetovala u apartmanu u Šibeniku, samo nekoliko stanova dalje. Zamolila sam je da za obilježavanje pola stoljeća rada vrtića u Donjoj Dubravi napiše nekoliko redaka, što je ona i učinila – poveselila se Zinka i na kraju rekla:
Vrtićki dani su me oblikovali i socijalizirali, moje omiljene tete Danica i Sofija danas su mi prijateljice. Jednako su mi drage iako je jedna provela u vrtiću jednu godinu, a druga trideset i dvije godine. Život ih je odveo odavde, ali tete iz vrtića se ne zaboravljaju, zar ne?
