Priča iz prakse
Dugo sam godina učiteljica. U neka dobra stara vremena danas bi brojala sitno do zaslužene mirovine, polako pakirala krpice i spremala se na sređivanje misli i živaca nakon devet odgojenih i opismenjenih generacija klinaca.
No, živimo u humanom društvu koje nam omogućuje da radimo do krajnjih granica i da mirno s posla preselimo na vječna počivališta. Umjesto mirovinskog fonda uplaćujemo posmrtnu pripomoć i zauzimamo mladima željnima rada radna mjesta. Ups. Ispričavam se na maloj digresiji, vraćam se na priču.
Dakle, u tom svojem dugogodišnjem stažu imala sam svakakve učenike. Počela sam raditi u dobra mračnog komunizma, jednoumlja, ćirilice i pionira, a odgajam, evo, već osmu generaciju dječice u sretnom i veselom demokratskom društvu punom razumijevanja i empatije za različitosti i posao učitelja.
Svi su mi moji učenici ostali u sjećanju. Uz malo truda sjetim se i njihovih imena i fizionomija (naravno, sad ih, kao odrasle ljude, teško prepoznajem, ali znam ‘koji su’). No, ima učenika koji su mi se trajno ‘istetovirali’ u sjećanje i pamćenje. Jedan od njih je i glavni lik današnje priče, nazvat ćemo ga Jura, ali on će se već prepoznati koji je. Drugi ne trebaju znati tko je on.
Jura
Jura je došao u prvi razred kao minijaturna tempirana bomba. Bio je sitne građe, nizak, mršav, crnokos, tamnoput, sladak kao kila šećera i pet torti odjednom, živih radoznalih tamnih okica. Odmah su s njim počeli ‘problemi’.
Jura nije bio miran ni sekunde. Ma što sekunde – stotinke. To se vrpoljilo na stolici, ustajalo, puzao ispod klupa, skakao po stolici, klupi, nema što nije radio. Lovila sam ga i po učionici i po hodnicima. Ako bi i uspio mirno sjediti na stolici koju minutu, nožice su mu lamatale brže od ventilatora (nije mogao ni u mini klupama za prvašiće do poda s nožicama).
Jura je meni u četiri godine potrošio silu živaca i strpljenja, a danas smo si vjerni prijatelji, volimo se i poštujemo (voljela sam ja njega i onda, ali rat je bio svakodnevan).
Zbog Jure sam se vozila u Gardalandu na ‘Vlaku smrti’. Htio je ići na taj vlak i htio, popustila sam i dozvolila da ide uvjerena da ga neće pustiti (dijete je trebalo biti visoko najmanje 130 cm da ga puste, a Jura je tada bio visine niti 120 cm).
Otpratila sam ga do mjesta ukrcavanja, a bezobrazni Talijani su tu minijaturu od djeteta hladno propustili da sjedne.
Što mi je preostalo nego da i ja idem s njim, ne mogu dijete pustiti samo. Užasavam se visine, akrofobičar sam, u mojim žilama ne teče ni kap adrenalina i da nije bilo Jure ne bih sjela u taj Vlak smrti ni da mi plate. Ja sam vožnju odžmirila, Jura je vožnju odvrištao: ‘UČITELJICEEEEEEE AAAAAAAAAAA UČITELJICEEEEEE AAAAAAAAA!’.
Mislila sam si ‘Vrišti mali, vrišti, nisi me htio slušati!’. Kad smo sišli s tog čuda bacio mi se blijed kao krpa u zagrljaj. I kako da se ljutim na njega?
Jura je razbio lopticom ogledalo u učionici. Nije on krio da je baš on to napravio. Nije mu bilo ni nakraj pameti da negira krivicu. Uvijek bi Jura uredno priznao svaki kvar i štetu koju bi izveo.
Jednog velikog odmora došla je po mene skupina mojih učenika tužiti mi da je Jura razbio pločice u WC – u. Dođem ja po Juru, odemo zajedno u WC da on meni pokaže što je to sad opet napravio. Stojimo pred vratima WC –a. Gledam ja oko školjke – sve pločice na mjestu, ne vidim ni jednu razbijenu.
Pogledam Juru – Jura gleda gore. Kud gore? Što imaš za gledati gore? Pogledam i ja gore. A kad ono – pločice razbijene na pregradnom zidu između dva WC – a na visini od dva metra. Jura je u to vrijeme bio visok oko 130 cm.
Momentalno me je uhvatila panika, crne slutnje na Jurinu novu blistavu ideju. Pitam Juru jesu li to pločice koje je razbio. On mrtav hladan kaže DA. Hej! Dva reda pločica na pregradnom zidu visine dva metra.
Jedva sam izustila: ‘Kako se to dogodilo?’. A moj Jura ni pet ni šest nego rafalno objašnjavanje: ‘Pa znate, ja sam htio iz ovog WC – a prijeći u drugi WC pa sam se popeo na dasku pa s daske na kotlić pa s kotlića na zid pa su mi pločice same popadale pod nogama.’ Kad me tog trenutka nije srce izdalo neće nikad.
Nije meni više bilo do pločica, meni je pred očima proletjela slika maleckog Jure na visini od dva metra, bez uporišta na skliskom zidu. ‘Ko šiša pločice, Jura je mogao vrat slomiti!
Zločestoća ili ADHD?
Kad sam imala četverogodišnje doživljaje s Jurom, još nije ADHD bio popularan. Jura je bio od strane stručnih službi i učiteljskog vijeća okarakteriziran kao zločesto dijete. Uzalud sam sve oko sebe uvjeravala da Jura nije zločest, Jura nije bio zao, nije ništa radio namjerno da napravi štetu, Jura je jednostavno bio živo srebro.
Svaku glupost i štetu koju bi napravio, Jura je uredno sam prijavio ili priznao, pogledao me svojim slatkim tamnim okicama u kojima nije bilo ni mrve zloće i ja sam znala da ne laže. I nikada nije lagao.
Jura je bio toliko naviknut da bude kriv da je i krivicu drugih preuzimao na sebe. Je li to bilo zbog njegovog altruizma i plemenitog srca, navike da uvijek bude dežurni krivac ili saznanja da mi je baš on slaba točka kojoj sve praštam – ne znam.
Gledajući doživljaje s Jurom iz današnje perspektive, uvjerena sam da bi mu bio dijagnosticiran ADHD da se taj poremećaj u to vrijeme isticao. ADHD je, naime, poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (eng. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder, ADHD).
O ADHD – u će još biti govora u kolumni, ova priča o Juri je samo uvod u lamentacije je li neko dijete zločesto ili ima ADHD.
Gdje je Jura danas?
Jura je danas pametan i uspješan mladi muškarac blizu svojih tridesetih koji skita svijetom. I sa svih svojih skitnji javi se svojoj učiteljici koja je zbog njegovih nestašluka postala anemična. Jura, volim te.
P.S. Kolumna je posvećena mojem N. F. – ‘Juri’.
