Hoćemo li kao država postati EURO ‘ligaš’ i doživljava li nas Bruxelles kao nogometni kluba GNK ‘Dinamo’ – u malome?
Naime, sve se češće u briselskim kuloarima šuška da bi Republika Hrvatska, poput nogometaša zagrebačkog Dinama, mogla u ‘doigravanje’. To vam je nešto kao izvlačenje nogometnih parova u Nionu.
Odredi li EU ‘ligaše’ u Bruxellesu ili u Strasbourgu isto nam se piše, ali nije isto u koju ćemo ligu. U prvu ziher nećemo. Prvu ligu će tvoriti najuspješnije članice EU-a – njih pet-šest. Ostatak, od ukupno 27 članica, činit će drugu i treću ligu.
Drugoj ligi se nadaju srednje uspješne članice dok članice koje nevoljko ispunjavaju preuzete kriterije EU-a ‘doigravat’ će u trećoj ligi. Pa, gospodo iz Republike Kroejše, ‘kom opanci – kom obojci’.
A, kad ta tema jednom dođe gazdama na stol – pitanje je kako će nam se posložiti grah, ili su nam briselski ‘nostradamusi’ već odredili u koju ćemo ligu.
Budimo realni, prvu ligu ne smijemo ni sanjati. Nedostaju nam igrači. Kvalitetni! Druga liga? – hm-hm. U njoj bismo još i imali šansu za… za popravak i za napredak…, međutim, naše puzajuće provođenje strukturnih reformi, borba protiv sveopćeg lopovluka i društvenih devijacija, samo nekog dremljivog briselskog birokrata može navesti da nas ne svrsta u treće ligaško društvo.
Kao i uvijek do sada, odlučivat će veliki, a ne tamo nekakve zapadno balkanske nevježe koje s desetak preferencijalnih glasova na izborima u gradskim četvrtima u kojima žive misle da su ‘boga za bradu’ uhvatili.
Da je moguće bez njih barem dva izborna ciklusa, Lijepa naša bi, garant, procvjetala.
Treba li biti zločest pa ih predložiti za – transfer listu? Locirani jesu, još da se nekamo sami transferiraju… kakav bi to dobitak bio. Za društvo.
Jer, kako su ‘usrećili’ nas možda istom formulom ‘usreće’ još nekoga. Iako je odljev mozgova rak-rana društva ovakav gubitak bismo sigurno preživjeli.
‘Jednim udarcem – ubili bismo dvije muhe’. Zumzare.
Jer, što jest, jest – ni ovdje ‘igra nikad ne prestaje’. Ovi s tevea svakodnevno nas dave reklamom vabeći naivne na neku od igara na sreću gdje, kao i u životu, tek, rijetki dobivaju.
Nečasna ‘pretvorba i privatizacija’, bogaćenje bez rada i muke onih koji su ‘jamili’ ljude je okrenulo kocki, igrama na sreću, lopovluku, razbojstvima… jer kad su mogli, i mogu, ONI – zašto ne bismo i MI – rezoniraju mnogi.
Poučeni i inficirani takvim primjerima, primjerima lake zarade, zarade bez rada, a bez posljedica za učinjeno, mnogi, igrajući igre na sreću, se nadaju dobitku, međutim, svaka igra nosi rizik, rizik da nešto ne pođe po zlu pa, recimo, postanete ovisnikom…, a opet, ‘tko ne riskira – ne profitira’ .
Igre velikih i njihovo poigravanje malima nikad neće prestati jer, ovaj ‘rulet’ na kojemu bivstvujemo – nekada su vjerovali i, u to, uvjeravali druge – bila je ‘ravna ploča’! Iako je to bila neistina – neposlušne su čekali krijesovi. Plamteći!
Koliko je samo nevinih moralo izdahnuti dok se napokon znanosti i znanstvenicima nije priznalo da su pravu… Ni u ono vrijeme, ni danas, čestitim i priznatim znanstvenicima nije lako.
Jer, društvo koje zazire od moralnosti, od izvrsnosti znanja, od znanstvenih metoda otkrivanja nepoznatog i dokazivanja poznatog – nije sretno društvo.
Ova vjetrometina svijetu je podarila mnoga umna imena počevši od: književnosti, znanosti, pomorstva, vojevanja, kulture, sporta, čak, i politike…
Istinabog, pamti ova gruda i neke bezumnike čiji se ‘pečat’ još i danas osjeća o čemu je dosta rečeno i dosta će se još o tome govoriti…
Pregrmjeli smo štošta, pregrmjet ćemo valjda i ovu kalvariju. No, nitko nam ne može osporiti našu poznatu karakteristiku; volimo se samozavaravati.
Voljeli bismo biti nešto što nismo – niti ćemo u dogledno vrijeme to postati. Naime, teško se mirimo da u nečemu griješimo, da smo u nečemu slabiji od drugih. Pa, pobogu ljudi, i mi smo od mnogih u nečemu bolji.
Priznavanje vlastite pogreške nam nikako ne leži, a osobito teško priznajemo neki oveći naš grijeh. I sama pomisao na priznavanje nekakvog grijeha totalno nas deprimira pa i sebe i druge uvjeravamo da su za naše pogreške krivi drugi i – u današnjem svijetu lupeštva i profita – da nas tamo netko ne voli. Čak mislimo da nas netko mrzi. I što sad? Pa, da i jest tako, život ide dalje.
Cendrati kako nas netko ne voli zvuči djetinjasto. Nekome smo vjerojatno – simpatični. I to je sve. U korupcijski premreženom svijetu samo je profit u igri jer, interes ne trpi emocije, ne poznaje ljubav. Ljubav je, kažu, za mekušce, za gubitnike, za sirotinju…
Valjda zato sirotinja o europskim i domaćim gazdama ne vodi brigu. Jedino brine kako će prehraniti sebe i djecu, djecu najvjerojatnije začetu uz slabašno svjetlo svijeće s nadom da će im vlast osigurati posao. Plaćen posao. Da će im pod izabranom vlašću biti bolje.
A, ako Bog da, pa neko od te sirotinjske djece bude naginjao politici – možda uspije – pa se i obogati.
Zero šećera – zero kofeina – zero šanse!
