Čak se ove zime dobrano smrzao priobalni dio Ohridskog jezera. To ne pamte ni oni najstariji ljudi koji tamo žive. Tolike minuse i led, hladne noći i dugu zimu. Eto tako je otprilike bilo i kod nas. Nije bilo kraja kojega se malo leda dotaklo nije. Prošao je vrlo hladni period.
Ali, eto, stigla nam je veljača prevrtljivica, koja je, onako u naznakama, dala malo nade i topline. Kako se dobro prisjetiti tih starinskih uzrečica koje, na kraju se ispostavi, drže vodu.
Trenutno drži južina i vjerojatno koja kap će s neba, zima još može, ali nema više onu siječanjsku moć. Mi se budimo…
Četiri mjeseca hladnoće trebalo je biti dovoljno da i mi samo u toj veljači konačno prevrtimo i napravimo plan za komotnije dane. Razmišljam o razdoblju koje dolazi. Što nam donosi? Sa svih strana i nema nekih bombastično radosnih vijesti, koje bi nas, na krilima južine ponijele u optimizam. Možemo li bar poraditi na sebi? Bar malo? Bar toliko da sami sobom budemo zadovoljni?
Teško je odignorirati sve zahtjeve modernog življenja, ali ne smijemo odignorirati sebe u sebi. Ne treba i emocije ostaviti zamrznute. Lako je reći, sigurno će na to biti komentar, ali i nije tako teško ako se potrudimo. Imamo svoje bližnje, imamo prijatelje, imamo ljude s kojima se svakodnevno srećemo. S kojima na više načina, komuniciramo. Složit ćete se, pozitivna energija itekako može izvući iz lošeg raspoloženja. Lakše je na taj način rješavati probleme, ma kako se teškima činili.
Osjeti se kad pozitivno zračimo, ali samo treba naći ispušni ventil. Donijeti odluku o pozitivnim promjenama. Zaobilaziti sve i svakoga što negativno zrači, koliko je to moguće. I ne zaboraviti na smiješak. On će nesvjesno i drugu osobu navesti da učini isto, da se nasmiješi.
Proljeće je na pragu… a prevrtljiva veljača je iza nas. Ili se varam? Još je ostalo nekoliko dana. Neizvjesnih, bar što se življenja tiče.
Ali mi ćemo, zar ne, navući smiješak i krenuti. Polako ali sigurno. U susret ožujskom suncu i godini koju valja, kao križaljku, uspješno rješavati.
