Svadbeni običaji u Međimurju, vezani za sklapanje braka, razlikuju se po mnogo čemu od običaja drugih regija diljem lijepe naše. Svaka sredina/regija ima svoje tradicijske običaje, pa tako i Međimurje.
Sudionici svadbe – svatovi, imaju određene dužnosti i nose određene nazive na svadbi. Osoba koja se brine o rasporedu događanja tijekom svadbe, o organizaciji povorke i koja je glavni govornik na svadbi, zove se u Goričanu ‘kapitan’.
Svadbeni običaji u Goričanu u odnosu prema susjednim mjestima malo se razlikuju. Razlika je u redoslijedu postavljanja glavnih svatova u povorci, pa negdje mladenci idu prvi, a u goričanskoj svadbenoj povorci idu u sredini.
Što se tiče održavanja svadbenih običaja i formiranja svadbene povorke za to je odgovoran ‘kapitan’ na svadbi. Osoba koja je doprinosila održavanju svadbenih običaja već četrdeset godina u Goričanu, je ‘kapitan’ Stjepan Dominik-Štefek.
‘Kapitan’ je naziv za osobu koja zastupa mladence, a odabire ga mladoženja. Zadaća ‘kapitana’ je biti glavni i odgovorni koji organizira sva događanja na svadbi, da bude jasan, glasan i vješt govornik.
Stjepan Dominik-Štefek rođen je 1956. godine u Goričanu, u obitelji Ivana Dominik i Ane, rođena Hrandi. Majka Ana rodila je šesnaest djece, a Stjepan je najmlađe od devetero žive djece.
Osnovnu školu završio je u Goričanu, a srednju školu u Sloveniji kao i većina Međimuraca u to vrijeme. Radio je razne poslove, a najpoznatiji je bio u ulozi konobara a poslije je bio ugostiteljski obrtnik osam godina.
Oženjen je se Ljubicom, rođenom Pavlic, te imaju šestero djece: Danijela, Anu, Ivana, Luku, Maju i Ivonu. Njihova obitelj je najpoznatija glazbena obitelj u Goričanu, ali i izvan, jer njihovih četvero djece: Luka, Ivan, Ana i Ivona su vrsni glazbenici i sviraju u puhačkom orkestru Goričan, a Luka je profesor glazbe te svira i u Limenoj glazbi Goričan.
Povod susreta sa Stjepanom je razgovor o njegovoj četrdeset godišnjoj ulozi ‘kapitana’ na svadbama u Goričanu.
Kada ste bili prvi put ‘kapitan’ na svatovima i sjećate se te svadbe, tko Vas je naučio govor i običaje na svadbi?
Imao sam dvedeset jednu godinu kad sam prvi puta sam bio ‘kapitan’ na svadbi, to je bilo 27.10.1977. godine na svadbi Jurčec Zlatka i Dragice u Goričanu. Biti ‘kapitan’ na svadbi obiteljska je tradicija.
Otac Ivan i brat Josip, bili su moji učitelji od kojih sam upijao riječi, govore, priče koje se koriste i govore na svadbi. Jedno je bilo doma pred ocem vježbati i govoriti, a drugo je stati pred svatove i početi govoriti, trema uvijek postoji.
Nikad neznaš što te može zbuniti: ljudi pričaju pa te ne slušaju, drugi nešto dobacuju, neki te podsjećaju da spomeneš prabaku, moraš biti koncentriran i ne se dati smesti. Na mojoj svadbi ‘kapitan’ je bio moj brat Ivan.
Znam se na svadbi našaliti na svoj račun o porijeklu obitelji koje je istinito. Naime, za vrijeme rata prije par stotina godina na ovom području, dva brata francuska vojnika ostala su u Međimurju , jedan je ostao u Goričanu te osnovao svoju obitelj.
U Goričanu smo poznati po imenu ‘Francozi’, te se taj naziv prenosi s koljena na koljeno na naše obitelji.
Kakve su bile svadbe prije četrdeset godina, koja je uloga ‘kapitana’?
Kapitan je biran od mladenca, on je njegova desna ruka. Odgovoran sam da svadba bude dostojanstvena, da se svi običaji i želje mladenaca izvrše, da se svatovi zabave i da ne bude nekakvih neprilika.
Nekad su se svadbe održavale zimi jer nije bilo hladnjača i frižidera, da se hrana ne pokvari. Svadbe su bile u početku u kućama, poslije u garažama, zadružnim domovima, restoranima pa do danas u hotelima.
Nekad je svadba započela prijepodne u devet sati doručkom na kojem se posluživala bijela kava, pečena jetra i čurke. Na svadbu se dolazilo po danu, a odlazilo doma po mraku da se ne vidi u kakvom stanju ide doma sa svadbe.
Ručak je bio točno popodne, pripremala ga je ‘sokačica’ uz pomoć žena iz rodbine koja je bila na svadbi. Nakon ručka malo se zaplesalo i išlo se u crkvu i matičaru na vjenčanje.
Dok se došlo s vjenčanja bila je ‘južina’. Nakon toga se vozila ‘lajca’, na kolima se je vozio ormar i posteljina, svatovi su uz pratnju limene glazbe pjevali i plesali na ulici od kuće mladenke do kuće mladenca.
Nakon toga je bila večera a poslije se plesalo ‘zelje’, ‘hadnač i podsneholja’ su plesali i zabavljali svatove. Dok se mladenka presvukla , onda su plesali mladenci, podsneholja i zastavjek. To sve je moral ‘kapitan’ organizirati da ide sve svojim redom.
Kakva je bila suradnja na svadbi kuharice, glazbe, domaćina i kapitana?
Mi smo već bili uigrana ekipa, svatko je znao svoj dio posla, nitko se nikome nije miješao u njegov posao i onda je bilo sve uredu.
Na moj znak kuharica je nosila jelo na stolove, na moj znak glazba je zasvirala marš ili valcer za ples, ja sam za njih organizirao ‘napetnice’ te su ih svatovi novčano darovali odnosno ‘pobiralo’ se za sokačicu. Domaćin je morao imati dobro vino da bi se svatovi zabavljali i bili veseli.
Koliko puta ste bili ‘kapitan’ na svadbi, i koja je bila nagrada za vaše vođenje svadbe?
Nisam vodio evidenciju o tome, ali dok sam počeo na godinu je bilo oko 25 svadbi u mjestu, ja sam bio ‘kapitan’ na 10 do 12 svadbi na godinu, a na grubo bi mogao reći možda oko 400 puta. Kroz ovih četrdeset godina mnogo toga se promijenilo, danas ako ima 10 svadbi na godinu onda je to lijepi broj.
Od početka sam to radio besplatno, no poslije kako su kuharica, žena koja je prala tanjure i konobari bili plaćeni onda sam i ja naplaćivao svoju uslugu.
Koju su dužnosti bile na svadbi ostalih glavnih svatova u običajima u Goričanu?
Kaproni: dva mladića su bila predvodnici povorke, imali su sablje i bili su kao oružana pratnja svatova
Zastavjek: nosio je zastavu, vijorio s njom kao da idemo u pohod na osvajanje tvrđave, a tvrđava je bila mladenka, imao je i svog pomoćnika.
Hadnač i posnehalja: oni su bili vjenčani kumovi, obučeni u narodnu nošnju.
Kapitan: on je bio vođa na svadbi ‘šerekapitan’ kojeg se slušalo a imao je pomoćnika ‘primeškapitana’.
Kroz sve te godine na svadbama ostale su vam neke anegdote koje ne zaboravljate lako?
Sjećam se jednih svatova u Goričanu prije dvadesetak godina, kiša se spustila, jaki pljusak, pitam ja domaćina: Kaj budemo išli u povorki? A on veli: Ja sam mašetar za životinje, ja sam tebe uzel za kapitana, a ti najbolje znaš kakvi su kod nas običaji…
A bilo je i skoro tučnjave i napada na mene, zašto u Prelogu svadba ide po ‘gorčenski’, a ne kako je u Prelogu običaj.
Osobi koja se najbolje bunila i prijetila, rekao sam: mladenac je iz Goričana, ja vodim svadbu. Ako vam se ne sviđa, mi se vraćamo u Goričan bez mlade i on je popustio i prihvatio moje vođenje svadbe.
Kako znam da ‘Štefek’ voli svoj Goričan , kako on svadbu vodi uz pomoć ‘božju’, pa mu želim neka uz pomoć ‘božju’ još dugo vodi svatove i mladence te njeguje tradiciju običaja svadbe u Goričanu.
