U jednoj međimurskoj Facebook grupi u kojoj se okupljaju uglavnom žene iz Međimurja i okolice, nedavno se povela zanimljiva rasprava o vjenčanom poklonu
Život nas vodi različitim stazama, a prijateljstva koja su nekad bila svakodnevica, s godinama često blijede. Nisu svi prekidi prijateljstva rezultat svađa — ponekad su dovoljni tišina, udaljenost i promjene prioriteta.
No što se dogodi kada želite očuvati prijateljstvo, a druga strana vas je već otpisala, bez riječi i bez objašnjenja?
U jednoj međimurskoj Facebook grupi u kojoj se okupljaju uglavnom žene iz Međimurja i okolice, nedavno se povela rasprava o vjenčanom poklonu, a koja je na kraju otvorila bolnu, ali sveprisutnu temu — kada prijateljstvo pukne, a da to nitko zapravo ne izgovori naglas. Sve je krenulo s jednostavnim, ali snažnim pitanjem jedne korisnice:
“Dok sam se udavala, vjenčana kuma mi bila prijateljica koja ne živi u Hrvatskoj. Samo za moje vjenčanje je došla na par dana. Dobila sam poklon, recimo 500 eura od nje. E sad, ona se vani vjenčala sudski. Nije mi niti rekla. Pa se vjenčala i crkveno i krstila dijete, isto me nije zvala. Jedva da je usput spomenula. A imala je ogromnu svadbu. Mene zanima, koliki dar biste vi uzvratile?”
Uslijedila je prava rasprava – i to ne samo o darovima, nego i o granicama prijateljstva, očekivanjima i tihoj boli kada shvatimo da nekome više nismo važni.
Jedni su bili jasni – ništa ne uzvraćati.
“Ako vas nije pozvala niti obavijestila, ne vidim razloga da biste vi davali bilo kakav poklon.”
“Potrošite te novce na sebe. Niste joj dužni ništa.”
“Ako vam je lakše, vratite istim iznosom pa završite to poznanstvo. Prijateljstvo to očito više nije.”
Mnogima je ovaj primjer bio povod za širu misao o prijateljstvu: da su s godinama odnosi sve više pitanje izbora, a sve manje obaveza iz prošlosti. Jedan od komentara posebno se izdvojio:
“Niti je prijateljstvo, niti biste trebali trošiti svoju energiju više na nju. Vjerujem da oko sebe imate ljude koji su tu i koji vas zovu i vole… Što smo stariji, više biramo kome darujemo svoje vrijeme.”
Drugi su, ipak, zagovarali dobre međuljudske odnose i pomirljive geste.
“500 eura (400 njoj, 100 djetetu) plus neki poklončić za uspomenu? Ako možete, naravno. Ako ne, nije nužno. Možda vas nije zvala jer nije htjela da trošite.”
“Kupite djetetu nešto simbolično, njima bocu hrvatskog vina – pa otiđite na kavu. Ako će se time osjećati bolje, to je dovoljno.”
Za mir u duši
Dok su jedni govorili iz povrijeđenosti, drugi su birali pomirenje – ne zbog druge strane, nego zbog vlastitog mira. Jer istina je da se ljudi mijenjaju, a odnosi koji su nekad bili važni, više to možda nisu.
Možda je važno, kako je napisala jedna članica, naučiti razlikovati ljude koji nas zovu, vole i uključuju u svoj život, od onih koji nas zadrže samo u uspomenama. Nisu svi gubici tragedije – neki su rastanci jednostavno tihe potvrde da smo odrasli.
A vi? Biste li poklonili dar iz zahvalnosti za nekadašnje prijateljstvo? Ili biste konačno zatvorili to poglavlje i posvetili se ljudima koji su danas uz vas?