Ljetos sam zidala kamenjar na svojoj terasi. Oko visokog bora s kamenjem u ruci obilazila sam kao vrsni majstor. Stanujem u jednoj slijepoj uličici iza crkve i ponekad uvečer stojim baš kraj tog bora i gledam sjajni križ na tornju crkve kroz ogoljelo granje drveća onkraj ulice. Gledam nebo i svašta vidim.
Tisuću slika, film iz mojih i tuđih vremena. Ponekad imam osjećaj da me netko gleda. Zaista. Kad pišem, jedem, gledam u nebo…kad radim. Čak i kad se svlačim. To je zaista jedan osjećaj na koži na koji se privikneš s vremenom. Htjedoh reći, toga dana, zidajući kamenjar stalno sam pogledavala okolo. Osjećala sam nečiji pogled na rukama, dekolteu zaprljane majice, na raširenim butinama, u duši.
Okrenula sam se naglo…nema nikoga. Nastavim s radom…i tako opet. Okrenem se, na ulici nikoga, iza mene nikoga, ispred mene nikoga, na nebu čak ni oblačka. Još je desetak kamena veličine šake nedostajalo da to konačno dovršim. U jednom trenutku puknem, neka nervoza uselila mi se u želudac. Odgurnem nogom preostalo kamenje i povučem se u galeriju. Sjednem i sklopim oči. Ugledam oči muškarca, strogog pogleda, koji nešto traži na meni.
Što tražiš? Kojeg me vraga slijediš, ne bojim se ja sjena. Ni duhova. Moš plesat ko vrag, ne bojim te se. A ti me gledaj…ti me gledaj…koliko hoćeš. I tako prođe ljeto…pa jesen i dođe kilava zima, ja kamenjar dovršila nisam. Ali u njemu niknula žuta kamenjarka, pa ga uslikala, onako volim žuto, jesensko sam dijete. I nedavno, poželim tu fotku na zaslonu radne površine laptopa, pa je stavim.
Zaželjela se cvijeća. Danas, ujutro, pijem kavu i gledam u ništa, smišljam raspored, prepun je… al ko ga po moru provoza. I najednom, netko me primi za ruku… Jesu, muški prsti su to! Jesu…Uh, opet onaj isti pogled kao kad sam zidala kamenjar! Što me ne ostavi na miru. Pogledam okolo…lesika drijema, ništa se ne miče…slike na zidu sve na mjestu.
Ne gledaj me!!! Otiđi jednom zauvijek, znam da si tu…da…tu si…zagledam se u zaslon laptopa…u kamenjar…u jedan kamen…muškarac…ugledam ga…zagledam se u njega… Što želiš…prošapćem? Gledam ga, a onda potrčim van, ne bih li ga našla u kamenu gdje ga u proljeće nisam zapazila dok me gledao, bio sa mnom…ali nisam ga nisam našla više…kamenje sam tada bila, sjećam se, prigrnula da pričeka proljeće do mog novog nadahnuća za zidanjem…
Evo ga na slici. Možda ga ne vidite, ali ja ga vidim. Muškarac. Tko je on, nemam pojma. Iluzija, plod mašte ili duh. Uglavnom, stanuje u mom kamenjaru. I prati me…
