– Odluku da odem iz Hrvatske donio sam zbog osjećaja da ne pripadam samo Hrvatskoj, nego svijetu. Tko god ima taj osjećaj u sebi, savjetujem mu da slijedi svoju intuiciju i da se otisne u nepoznato jer tako će najlalše upoznati samog sebe.
Kad sam prvi put stupio nogom u Hong Kong, imao sam osjećaj da je to mjesto kojem pripadam – kaže dr.sc. Tilen Pigac (28), marketinsški stručnjak koji radi u maloj indiskoj kompaniji OnePlus iz Bangalorea koja proizvodi pametne telefone.
Interakcija s ljudima
Vodi odjel posebnih projekata i zajednice korisnika za cijelu Indiju, njih oko pet milijuna. Tilen je Međimurec, nova generacija ‘gastabajtera’ koje u inozemstvo nije otjerala glad i želja da obitelji osigura pristojnu egzistenciju, već glad za znanjem i novim izazovima.
Posao kojim se bavi omogućuje mu, kaže, putovanje svijetom i interakciju s ljudima s jedinstvenim životnim iskustvima, a manje lijepe stvari poput 15-satnog radnog dana najmanje pet dana tjedno, putovanja vikendom i nedostatka vremena za hobije, stavlja sa strane.
– Jedna stvar koju nikako ne mogu u potpunosti shvatiti je to da mi Hrvati imamo neki usađeni kompleks inferiornosti kojim onda prkosimo svijetu. Postoje dvije vrste ljudi koji odlaze iz Hrvatske, oni koji idu trbuhom za kruhom i oni koje svijet zove, koji su nemirni i žele ga istražiti.
Svatko od te dvije kategorije ima svoje zašto i zato. Ono što me žalosti je kako mi, kao narod, osuđujemo one koji odu iz bilo kojeg od ta dva razloga. Moj je stav da su mladi ljudi koji imaju prilike putovati zapravo sretnici jer imaju hrabrosti istupiti iz svoje kože, probati nešto novo, suprotstaviti se utabanim normama i možda prvi put iskusiti neovisnost – kaže Tilen, podrijetlom iz Cirkovljana, sela s 820 stanovnika.
Nakon što je završio studij poslovne ekonomije u Zagrebu, odlučio je nastaviti školovanje na City University of Hong Kong. Dobio je stipendiju tamošnje vlade i doktorirao na temu strateškog menadžmenta. – Cijelo to vrijeme bojao sam se da neću iskoristiti sve mogućnosti koje mi se pružaju.
I upravo me taj strah naučio da ni jednu priliku ne vidim kao nešto nemoguće. Uvijek treba imati određenu dozu intrinzične motivacije koaj će služiti kao spremnik energije da se ostvari ono za što svi misle da je nemoguće – napominje. Otkriva da se kao osnovnoškolac mučio s nedostatkom samopouzdanja, da bi u srednjoj školi za računarstvo upisao dramsku grupu koja ga je potpuno promijenila.
Tijekom studija radio je da bi povećao džeparac, a jedan od poslova bio je statiranje u redu za prepoznavanje kriminalaca iza zatamnjena stakla. Zaposlio se u Toyoti i radio na projektu konceptualnog automobila budućnosti. Govorili su mu da neće uspjeti jer na intervjuu za posao treba govoriti japanskim jezikom Mjesec dana po deset sati na dan sjedio je nad udžbenicima, učio jezik i prošao.
Najvažnije je usavršavati se
– Sad vodim projekt u Bangaloreu, gdje otvaramo prvu globalnu tzv. experience trgovinu u kojoj će naši fanovi moći prolatiti više različitih faza iskustva, od isprobavanja telefona i novih tehnologija koje su u začecima do razgledavanja galerije slika snimljenih našim telefonom uz pomoć korisnika diljem svijeta – objašnjava.
– Svijet je danas tehnološki povezan, djeca sve ranije počinju upijati informacije. Nije razumno razmišljati u okvirima koji mlade generacije zatvaraju prema vanjskom svijetu i želji da se taj veliki svijet istraži – ističe. O planovima o daljnjoj karijeri ne voli govoriti.
– Ne volim ih otkrivati sve dok se ne matrijaliziraju – smije se. Najvažnije je, zaključuje, stalno se usavršavati.
